Hodogram u svezi smrtnog slučaja Spomen na... Objave u Večernjem listu Organizacija događaja Kreativna rješenja Spomen web shop Usluge za dijasporu Utjeha Savjeti Filantropija Tradicija Najčešća pitanja i razmišljanja

SAČUVAJMO OBIČAJE

Mnogo je različitih običaja povezanih s kulturom pogreba.

Želja nam je da zajednički upotpunjujemo ovu stranicu. Podijelite s nama svoja iskustva i sjećanja, opišite kako se smrt obilježavala u vašem kraju, što ste činili, kako se žalovalo...

Sigurni smo da će duh tradicije nadahnuti nas suvremenike na razmišljanje i poseban pijetet.


 

Hasići: Običaji pri smrti i ukopu

Veli “Propovjednik” (biblijska knjiga) da sve ima svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja. Pri rođenju djeteta se veselimo. Pri smrti bilo kojeg člana obitelji tugujemo. Stari su naši govorili da je jedina pravda na ovome svijetu što svi moramo, kad tad umrijeti. Ipak možda i u tome ima, ljudskim očima gledano, nepravde. Svakome se od nas namećalo pitanje na koje nismo znali odogovoriti ”zasto mladi umiru, zašto djeca pate, zašto iza majke ostaje siročad, zašto Bog uzima djeci hranitelja...”.
Zašto i zašto i zašto...do u beskraj.

“Radi tako kao da ćeš sto godina živjeti, a živi tako kao da ćeš sutra umrijeti” bila je maksima, koje su se nastojali držati i naši pretci. Smrti se uteći ne može, ali se može uteći zlu i grijehu, pa da, kada ona dođe, odemo časno i pošteno s ovoga svijeta, učili su nas naši roditelji.

O smrti, kao i o ljubavi napisani bezbrojni stihovi, ispjevane opere...
O smrti i životu razmišljamo i kada ne bismo htjeli. Koliko je priusutan život toliko je prisutna i smrt na svakome koraku. I svugdje je ona jednako bolna. Ni mi Posavci, Hasićani nismo je drugačije doživljavali do bolno.

Kolikogod je svaka smrt za najuže članove obitelji bila osjećaj izgubljenosti, tupe tuge i nezadrživih suza, ipak se, ako je ona bila “po Božjem redu” (ako su godine donijele svoje) lakše se podnosila. Ako bolesnik duže boluje, a k tome je i star, sve je u kući podređeno toj situaciji, od tišega govora do polakšega hodanja po kući. Naravno, kućedomaćin je morao razmišljati i o financijskoj strani ukopa i pripremati se za to. Žene su obavljale svoj dio posla pripremajući posmrtninu. Mnoge su žene ipak imale toliko hrabrosti da same sebi prirede ukopno odijelo. Bio je to dobar običaj, a znalo se govoriti onima koji su malo rastrošniji da čuvaju novac “jer neće imati ni za ukopno odijelo, ni čime otračiti daću”.

Pokopna roba se sastojala od rubine, marame, pregače i čarapa, za žensku čeljad. Muškima su se pripremale duge bijele gaće, rubine, fermeni, šeširi. U novije vrijeme su to bila klasična odjela zvana “anjcug”.
Osobita je bila briga kćeri pohoditi češće puta bolesne roditelje s ponudama (onim jelom koje je bolesnik mogao jesti). Najstarija snaha u kući se najviše brinula da bolesnik ne bi preminuo bez svijeće i to marinske, one blagoslovljene na blagdan Svijećnicu, kod nas nazvane Marina. To bi bila velika sramota a i propust za sve ukućane. Zato je uvijek netko bio “na straži”. Organizirana su i tako zvana noćna čuvanja. Izmjenjivali su se ukućani, ali je bio vrlo lijep znak ljudske solidarnosti da su se redale noćima i žene iz susjedsta, pa i muškarci, ako je bolesnik bio muškoga spola.

Osobito se pazilo na tzv. POSLJEDNJE ŽELJE bolesnika. U našem narodu je ostao izraz “alaliti se” u smislu oprostiti. To je bio trenutak i podmirenja nekih neizravnanih računa s bližnjima. Bolesnik je tražio oprost, a ni najtvrđe srce ne bi bilo toliko kapriciozno i ne znam koja pogreška nije bila neoproštena. Znam da se pričalo za nekoga u selu koga je sestra zvala “na čas smrti” . Nisu govorili godinama. On ni tada nije htio otići. Svi smo ga promatrali kao”izroda” i gledali postrance. Klonili ga se. “Ajde de što su se poinatili”, a bilo je to zato jer se ona udala za nekoga koji nije bio “dostojan te familije”, što nisu tako dugo govorili, ali ni “alaliti se “ e to je previše “ komentirali su mještani.
A ona je umrla mlada, a siročad ostala (muž ubijen u ratu). Ipak taj ujak je okajao svoj grijeh prihvativši njezinu siročad.

Valjalo je strogo voditi računa da se bolesniku dok je pri svijesti dovede svećenik. Obavila se sveta ispovijed, bolesnik se pričestio i primio bolesničko pomazanje (ranije se zvalo posljednja pomast, pa je sam izraz posljednja izazivao strah u ljudi).
Često se vjerovalo gdje u blizini huče sova da će netko umrijeti, zatim ako se sanjalo vađenje zuba da će, ako je to bolnije umrijeti netko vrlo blizak, a da ako manje boli netko od dalje rodbine. Govorilo se takodjer da se nije dobro sutradan češljati ako je u blizini kuće ili u kući “mrtavac”. Naravno, to nije imalo nikakve veze s kršćanskim vjerovanjem.
U selu bi se brzo saznalo za smrt, jer bi netko iz kuće “zajaukao”. Najčešće i najprirodnije je bilo da to učini kćer:
“A joj nema više mile moje majke” . Nekada je to bila sestra ili snaha, a najteže je bilo ako je to morala biti majka. Naravno, umjesto imenice majka, mogao je to biti otac, djed, baka, sestra, brat, snaha, strina.....

Došli bi susjedi oprali i uredili pokojnika, obukli u posmrtnu robu, stavili pokojnika na platinu, obično ispod prozora. Uz upaljene svijeće se neprestano molilo, ali su molitve bile često prekidane jaucima i nabrajanjem pristigle “boluće” (bliže) rodbine. Obavezno je uz mrtvaca bila i čaša sa svetom vodom i grančicom ružmarina, kako bi oni koji dolaze izraziti žalovanje domaćinima najprije poškropili mrtvaca, pomolili se i nakon toga izrazili žalovanje domaćinima. Ako je netko iz daleka stigao i nije dugo bio u roditeljskoj kući zajaukalo bi se
”Vidi majko tko je Tebi došo
Tebi došo iz daleka svijeta...”
. Tu bi se spomenula imena pridošlih.


Vodilo se računa da pokojnik bude podbrađen, zašto se koristila obična bijela plantika, ponegdje kasnije ga(r)za. Svrha podbrađivanja je bila da pokojniku budu zatvorena usta. Pokojniku su također zatvarale oči, a ako se ne bi zatvorile odmah nakon što je umro, koristio se vosak kako bi ih držao zatvorene.

Dok su muški uz pomoć “tišljera” pravili škrinju (lijes) i drveni, obično hrastov križ, žene su spaljivale slamaricu na kojoj je blesnik ležao. Organizirala se odmah priprema za daću kako kuhinjskog dijela, tako i onoga oko pozivanja ukopnika, koji će iskopati grob. Solidarnost je bila na visini!

Pokojnik je bio prekriven pokrovom, vezenim ili šlinganim. Ruke su mu bile prekrižene ako je bio krsni kum, a ako nije spuštene uz tijelo. U zaglavlju je bila sveta vodica sa svijećama i košaricom za novac kojeg su stavljali oni koji su ga došli pohoditi. Donosile su žene i svježe cvijeće iz svojih vrtova i stavljali na lijes pokojnika ili oko njegova tijela. Oko pokojnika je bio red stolica na kojem su sjedile ucviljene žene. Na jednu od stolica se odlagao platneni dio kojeg su donosili pokojnikovi prijatelji i štovatelji.
Uz pokojnika su stalno bili najbliži, uglavnom žene. Muškarci su obavljali već prije spomenute zadaće ukopnika i stolara.

Djeca, iz kuće u kojoj je bio pokojnik, su obično bila u susjednim kućama, jer je i odraslima teško bilo slušati “nabrajanje” koje je , ako je u rodbini bilo više ženskih osoba, trajalo neprestance. Uz pojam nabrajanja, treba ipak naglasiti, da se ne radi o plaćenom nabrajanju tj. narikačama po zanatu, kao što je to slučaj na Istoku. Nije nad pokojnikom naricala “tuđa kost” već stvarna rodbina. Što više, bilo je čak i neugodno ako u kući nije nitko nabrajao. Govorilo se
 

“Nit je svadba bez pjevanje
Nit ukop bez nabrajanja”.

Nabrajale su kćerke, sestre, majke, svekrve, punice, strine, bake, ujne, snahe, supruge pa i pastorke i maćehe.

Ali, ni muško srce nije od kamena. “Zajaukao” je otac za poginulim sinom, zakukao sin za ocem, suprug za preminulom suprugom, osobito ako ju je smrt zatekla mladu u porodu (vjerovalo se da takva žena ide ravno u raj, jer je dala život za život); zacvilio je sin za majkom, brat za bratom, a mladić za bakom ili djedom.

Iako se učilo dječake da je sramota plakati, ipak u ljudskim tragedijama, kada bi i kamen proplakao, muške suze su izazivale to jaču bol i suze svih nazočnih.

Česti su bili tzv. pozdravi pokojnicima. To se nabrajajući obraćalo netom preminulim iz rodbine ili okolice. Tako je i ona osoba kojoj netko ranije preminuo dolazeći u kuću mrtavca (mrtvaca) već s vrata zajaukala:
 

”Faljen Isus draga kumo moja, ajoj
Jesil’ mi se na put opremila, ajoj
Na put dalek ko i majka moja, ajoj
Molim tebe draga kumo moja, ajoj
Pozdravi mi milu majku moju, ajoj
Pozdravi je po iljadu puta, ajoj
I pitaj je draga dušo moja, ajoj
Je li mi se mila odmorila, ajoj
Je li svoju djecu poželila, ajoj.......”

I tako gotovo cijeli dan. Kada jedna prestane, druga otpočne nabrajati, a često i po nekoliko njih zajedno.
sprovod u Hasićima
Pokojnika se pokapalo uglavnom sutradan popdne, ako svećenik nije drugačije odredio zbog svoje zauzetosti. Bdjelo se uz pokojnika cijelu noć. Sutradan je pokojnik stavljan u škrinju. Po svećenika se išlo kočijom. Križ je nošen ispred, svećenik s kočijom iza, pa lijes na sljedećoj kočiji ili platonu, uz kojeg je bila najbliža rodbina. Majke su učile djecu da kad sprovod prolazi stanu, po mogućnosti kleknu i sklope ruke.

Najteži trenutak je kad dolazi svećenik. Svi moraju ušutjeti dok se izmoli molitva. Najprije je molitva obavljena u kući, a nakon toga ispred kuće, odnosno na dvorištu. Iza molitve nastaje opraštanje od pokojnika, a rodbina često najucviljenijoj osobi ne da ići na groblje. Ona se, kada sporovod polazi oprašta od pokojnika. Primjerice:
 

“Zbogom pošla mila seko moja, ajoj,
Ja ću tvoju djecu pogledati, ajoj,
Malu Janju i malog Ivana, ajoj,
Svojim ću ih srcem ugrijati, ajoj,
Ti pogledaj s neba seko moja, ajoj,
Kako su ti tužna djeca tvoja, ajoj...”

Sprovodna povorka kreće. Obično je jedna žena svetila svetom vodom kada podje mrtvac. Bliža rodbina je u crnoj i bijeloj odjeći (podvlačim i bijeloj), a vrijeme kajanja trajat će godinu – dvije). U selima oko Šamca se taj period tugovanja zove kajanje, a u selima preko Bosne rušenje. Najprije ide križ, (“okićen” ručnicima i maramicama), zatim se vozi svećenik, a u drugim kolima je lijes oko kojega su žene iz preče rodbine, zatim se reda povorka koja ide dva-tri kilometra u tišini moleći žalosnu krunicu za pokojnika. Na groblju čekaju ukopnici s upaljenim svijećama i svetom vodom. Tu je i dosta naroda koji je došao s druge strane sela. Iza obreda za pokojnika svećenik prvi baci grumen zemlje na lijes, a zatim rodbina i svi ostali. Trenutak najteži za najbliže! Opraštaju se nabrajajući:

“Što odlaziš moj jedini sine, ajoj
Što i mene ti poveo nisi, ajoj,
Jer bez tebe života mi nema, ajoj,
Što si mene u crno zavio, ajoj,
Kom si svoju djecu ostavio, ajoj,
Sine mili zar sva mladost tvoja, ajoj,
Da u ovoj crnoj zemlji trune, ajoj .

Bol je velika pa i teška pitanja postavljena Bogu u ovom trenutku života nisu čudna:

“Dragi Bože, što sam ti zgriješila, ajoj,
Pa sam ovu kaznu dočekala?, ajoj...”

I sve tako dok bližnji ne uspiju ucviljenu osobu odvesti od groba, dok “cijelo groblje plače” osobito ako je osoba mlada stradala.
Na okrepu pokojnikovoj kući poziva osoba bliska domaćinu. U prvom redu ide pridošla rodbina iz daljnjih mjesta, ukopnici i svi oni koji su doprinosili da se “daća otrači”. Kako ukopnici rade bez naknade, običaj je da se materijalni darovi koji su bili kod uzglavlja pokojnika (peškiri, pokrovi, marame...) podijele baš ukopnicima. Novac pak, koji se prikupio obično je bio predviđen za crkvene troškove i mise za pokojnika. Inače se svaka obitelj trudila platiiti velike tzv. gregorijanske mise u trajanju od četrdest dana. Sutradan ujutro po sahrani bila je sveta misa za pokojnika na koju je išao svatko tko je ikako mogao, a potom se išlo kući pokojnikovoj na kavu.
Prvi pohod groblju je vrlo mučan. On je bio tek nakon jedne evte (tjedan) dana. Već izdaleka počinje nabrajanje. Primjerice:
 

“Faljen Isus mila majko moja, ajoj,
Jesi l’ se mila odmorila, ajoj,
Jesi l’ svoju djecu poželila, ajoj,
ajoj, majko, puna usta majke, ajoj,
kako ti je draga majko moja, ajoj,
jesi l’ s našim tatom se skobila, ajoj,
jesi l’ našu baku poljubila, ajoj,
i miloga našeg bracu, ajoj,
tvog anđela što te gore čeko, ajoj...”

I tako sve pitanja bez odgovora.
Na Dan mrtvih ili Dušni dan obvezatno je da svaka kuća plati barem jedno opijelo (posebna molitva na grobu pokojnika) za sve pokojne u obitelji, a ako može i za svakog pokojnika posebno. Naravno, kao svugdje u svijetu, sve dane ranije groblje se ukrašava svijećama i cvijećem, a svi grobovi koji nisu kameni kroz cijelu godinu su pravi cvjetnjaci. Nije bio običaj zapuštenih grobova. Uvijek se našla dobra duša i više njih, koja bi barem za Dan mrtvih okitila i očistila te grobove. Običaj je da na svakom križu visi bočica sa svetom vodom i da se na ulasku u groblje svete, to jest škrope grobovi svetom vodom.
Kad god sam, makar i najkraće posjetila hasićko groblje, i u ovim tužnim vremenima iseljenog Hasića, uvijek sam na groblju ponekog našla. To je najbolji znak da se sve može zaboraviti, ali oni koji su nam dali život i oni koji su bili dio našeg života, nikad se ne zaboravljaju.
“Rod bo samo koji mrtve štuje, Na prošlosti budućnost si snuje...”

autorica: dr. Ružica Šušnjara-Šarić

uz dopuštenje autorice, dio teksta je preuzet sa portala www.hasic-online.at 




Samo registrirani korisnici mogu dodavati tekst. Prijavite se ili registrirajte.