PUT DO UTJEHE

Na početku bijaše riječ!

Jeli to bila riječ utjehe?

Jer smisao riječi bi trebala biti upravo utjeha. Riječi bi u idealnom svijetu trebale donositi samo ljubav. Riječi bi trebale služiti samo za iscjeljivanje, prosperiranje i blagoslivljanje.

Utješnu riječ svi trebamo u trenutku boli i patnje.

Još kao djeca, vrlo brzo smo shvatili da stvari ne možemo nikada vratiti u prvobitno stanje, ali nam je majčina utjeha pomagala da prihvatimo to što se dogodilo, koliko god nepromjenjivo bilo.

Prihvaćanje gubitka nas čini zrelijima, odraslijima. 

Neka mi Bog da spremnost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu mijenjati i mudrost da razlikujem jedno od drugoga.

Kobnu istinu da smo izgubili blisku osobu, ne možemo promijeniti, ali ju ne možemo ni prihvatiti. Unatoč zrelosti! Za to nam treba dodatna snaga i energija. Možda nam upravo utješna riječ donosi  energiju potrebnu za prihvaćanje istine. 

Za neke gubitke nema utjehe, ali ipak...

Ne postoji veći gubitak od gubitka djeteta. Ni na jednom svjetskom jeziku ne postoji ni naziv za roditelja kojem je umrlo dijete. Tolika je to bol da ju ni jedna riječ ne može obujmiti. Pa ipak, bila sam svjedokom utjehe jednoj shrvanoj majci. Pitao ju je u siječnju sjeća li se okusa smokve. Smokve dozrijevaju samo u rujnu. Poslije ih više nema. Bismo li radije da nikada nismo okusili smokvu ili je bolje da znamo kakav joj je okus, premda  je poslije rujna više nema?

Onda je postavio to naizgled okrutno pitanje: »Biste li radije izabrali da nikada niste rodili sina ili ste Bogu zahvalni što ste ga imali?»
Ona je iz sebe pustila glasni uzdah. Točno onaj uzdah koji joj je godinama stajao u grudima.

Kad bi nam barem Bog dao prave riječi svaki puta kad trebamo pružiti utjehu!

Za Spomen tekst pripremila Sonja Šarunić

Samo registrirani korisnici mogu dodavati tekst. Prijavite se ili registrirajte.