Volonteri u palijativnoj skrbi i medicini

Poznato je, a ponekad i poželjno u svakoj vrsti djelatnosti u rad uključiti i volontere.

Tko su volonteri? To su osobe koje besplatno daju sebe i jedan dio svog slobodnog vremena u razne svrhe.

U palijativnoj skrbi i medicini volonteri postoje oduvijek, u začetku svakog hospicijskog pokreta, oni  su  njegov početak i trajni pratitelj.

S vremenom koje u drugim zemljama traje najviše godinu – dvije, oni se profesionaliziraju i postaju dio zdravstvenog sustava neke zemlje.

U Hrvatskoj smo što se toga tiče, još uvijek u početnoj fazi, makar ona u našim uvjetima traje već punih jedanaest godina.

Volonteri se u našim uvjetima dijele na:

smrtovnice
• medicinske i
• nemedicinske.

Medicinski volonteri su profesionalci, koji su dodatno educirani u palijativnoj skrbi putem raznih tečajeva, simpozija i ostalih vrsta edukacija u zemlji i inozemstvu. Zadatak medicinskih volontera koji su raznih spacijalnosti i stupnja izobrazbe, a čine mobilni palijativni tim ( liječnik, medicinska sestra/tehničar, socijalni radnik, psiholog, fizikalni terapeut, bolnički specijalist, liječnik obiteljske medicine, duhovnik, nemedicinski volonter, itd.) je obavljanje hospicijskih kućnih posjeta. Ovisno o potrebama bolesnika i fazi razvoja njegove bolesti, svaki član tima u danom trenutku pomaže na svoj način i preko svoje specijalnosti. U našim uvjetima je liječnik vođa tog tima, mada se zapravo vodstvo „zaslužuje“ potrebom samog bolesnika za istim. To znači da u određenom trenutku svaki član tima može biti i njegov vođa.

  Koji su zadaci svakog člana palijativnog tima?

   Liječnik obično tetrira dozu lijeka za kontrolu bola, koja je najčešći neugodni simptom, no također nastoji smanjiti ili ukloniti ostale neugodne simptome (opstipaciju, proljev, suha usta, probleme sa disanjem, probleme sa promjenama raspoloženja i svijesti itd.).

   Medicinska sestra/tehničar daju upute o njezi bolesnika.

   Socijalni radnik pomaže u slučaju kakve socijalne potrebe i bolesnika i njegove obitelji, psiholog nastoji pomoći obitelji u rješavanju lakših psihičkih tegoba i nedoumica, a za teže  je zadužen psihijatar, fizikalni terapeut radi fizikalnu terapiju, pažljivo razgibava bolesnika. Duhovnik ne promovira svoju vjeru, nego jača duhovne snage bolesnika i priprema ga za skori kraj.

Nemedicinski volonteri prolaze obuku u obliku tečaja, koja se održava dva puta godišnje,u Hrvatskoj udruzi prijatelja hospicija (HUPH), gdje se stiču osnovna znanja o bolestima, pristupu bolesniku i komunikacijske vještine.hn

   Važno je naglasiti da nemedicinski volonteri ne rade njegu bolesnika, a to znači da ga ne peru, ne previjaju, ne rade fizikalnu terapiju.

   No, većina obitelji traži volontera koji bi bio „višenamjenski“ – da malo radi kućni posao i da malo bude uz bolesnika, da malo bude uz članove obitelji... Zato je važno odmah kod prvog susreta obitelji objasniti što može očekivati od nezdravstvenog volontera, kako bi se izbjegli nesporazumi.

   I medicinski i nemedicinski volonteri su dužni o svemu što se događa oko bolesnika, o svim postupcima, o eventualnim promjenama terapije voditi pismenu evidenciju i o tome informirati na supervizijskim sastancima i čuvati medicinsku dokumentaciju radi kasnije evaluacije. O svemu se pismeno obavještava i nadležni liječnik obiteljske medicine.

Zbog nedostatka dobre komunikacije svaki član obitelji pati sam, a iz iskustva mogu reći da svaki bolesnik koji boluje od maligne bolesti znade svoju dijagnozu, ali jednostavno je nije u stanju prihvatiti, jer je to preteško i prestrašno za njega

O čemu treba razmišljati onaj tko bi želio biti volonter u palijativnoj skrbi?

   Da li je u stanju razmišljati o bolestima, patnji, žalosti i da li ih može prihvatiti kao sastavni dio ljudskog života. Je li empatičan, želi li još učiti o tim stvarima, da li je osoba koja je timski orijentirana, može li se prilagoditi potrebama bolesne osobe. Važno je i to da volonterova obitelj bude suglasna sa njegovim radom u palijativnoj skrbi. Volonter bi trebao i znati koliko dugo može ustrajati u svom volonterskom radu.

 I još nešto važno – ne daje samo volonter sebe u takvim situacijama, on isto tako i puno dobiva, jer to su situacije koje se pamte i vječno urezuju u sjećanje. Shvatit to može samo onaj koji je kroz takvu situaciju i sam prošao i to ne jednom.

   Volonteri će u palijativnoj medicini i skrbi trebati i kad ona bude implementirana u Zakon o obaveznoj zdravstvenoj zaštiti i kada se profesionalizira, jer sistem jednostavno ne funkcionira bez njihove nazočnosti.

 Za Spomen tekst pripremila

Ivanka Kotnik, dr.med., predsjednica HUPH-a

Ako osobe znaju da ih se poštuje kao ljude, kraj života može biti finalno ispunjenje svega što se događalo ranije.

  Dame Cicely Saunders

Samo registrirani korisnici mogu dodavati tekst. Prijavite se ili registrirajte.