TRADICIONALNI ODNOS PREMA SMRTI
I DRUŠTVENI  OBIČAJI

Poseban odnos prema preminulim članovima zajednice prisutan je od prethistorijskih vremena.  

I primitivni narodi pokapali su svoje mrtve, obilježavali i ukrašavali grobove, iz čega je vidljiv izražen stav prema smrti.

Fenomen i tumačenje smrti stvar je i kolektiviteta jer čovjek je društveno biće, od samog rođenja, kroz svoj životni opstanak i na putu prema izvjesnosti smrti. Čovjeku je imanentna težnja da nadiđe materijalno, postojeće i stopi se s nečim većim od onog što predstavlja on sam.

Što se događa poslije smrti? Kamo odlaze mrtvi? Ima li uopće zagrobnog života?

Brojne religije različito gledaju na mnoge teme, imaju vlastite vrijednosti, simbole i rituale, odnosno ceremonije, ali zajedničko im je da imaju vlastito tumačenje prihvatljivog načina ovozemaljskog života, te norme i običaje koji ih reguliraju.
Svaka društvena ili vjerska zajednica propisuje što se i kada treba učiniti za umrle i ne tolerira velike devijacije.

Na našim stranicama nastojimo prikupiti i s vama podijeliti što više tekstova koji opisuju vjerske i lokalne običaje te poimanje smrti koje varira unutar različitih vremena, grupa i podneblja. Želimo predstaviti specifičan pojam žalovanja, ponašanja i ophođenja koja se tretiraju kao primjerena.

Iz razumijevanja životnog ciklusa i koncepcije smrti razvijaju se oblici društvene solidarnosti i društvene strukture kroz koje čovječanstvo opstaje i nakon fizičkog odlaska svojih pripadnika.
Kako je stav pojednica spram smrti i onostranom primarno definiran tradicijom i religijom, a i ateizam je u izvjesnom smislu oblik vjerskog stava, preko crkvenih zajednica došli smo do vrlo kvalitetnih tekstova, ali je mnogo toga ostalo neizrečeno, mada ne i zaboravljeno.

Podsjetimo se zajedno na ljepotu baštine u kojoj je sadržana životna neminovnost naše prolaznosti u kontekstu vječnosti.

Samo registrirani korisnici mogu dodavati tekst. Prijavite se ili registrirajte.