UKOP I KREMIRANJE

Zapadna tradicija dugo je vremena podržavala ukop u zemlju ili grobnicu (inhumacija) kao jedini ispravan način sahrane pokojnika.
Spaljivanje posmrtnih ostataka (incineracija) kao običaj prisutan je od davnina u Aziji, posebno u Indiji, a primjenjivali su ga i Stari Grci, Etruščani, Rimljani, Kelti, Germani i Slaveni.
Od svog nastanka, kršćanstvo je prakticiralo isključivo predaju zemlji tijela preminulih. Isus je bio sahranjen u grob i prema njegovom uzoru kršćani su ukapani u zemlju.
Groblja su se nekad pučki nazivala „Božja njiva“.

U Europi se s kremiranjem počinje tek u 19. stoljeću, a neke su zemlje tada donijele propise o tom postupku. Glavni razlozi bili su praktične i higijensko-zdravstvene naravi.

Zabranjuje ga jedino ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskom nauku.
Prema vjerovanju kršćana, budući da svemogući Bog od šačice pepela ili prašine ponovno može stvoriti tijelo, tako ni kremiranje ne može utjecati na uskrsnuće tijela. Uskrsnuće tijela je pitanje vjere i nije važno na koji je način tijelo tretirano nakon smrti.
Ipak, ljudsko tijelo je hram Duha Svetoga i Crkva ga čak i nakon smrti smatra uzvišenim i posvećenim. Stoga Crkva zahtjeva da se tjelesni ostaci nakon kremiranja polažu u posvećenu zemlju.
Naime, prema današnjem tumačenju, kremiranjem se ne zadire u dušu koja je neuništiva, nego se kroz taj postupak brzo uništava samo prolazno tijelo. U samo nekoliko sati ostvaruje se ono što bi tijekom prirodnog procesa trajalo više godina.

Srpska pravoslavna crkva pokazuje veći stupanj tolerancije i postepeno se prilagođava novoj kulturi sahranjivanja. Često se ističe se da nema teoloških prepreka kremaciji, no ona je ipak u suprotnosti s kršćanskim običajima.

Iako katolička crkva danas ne osuđuje kremiranje koje se nekada povezivalo s protukršćanskom ideologijom, i dalje se preporučuje ukapanje u grob. U slučaju kremacije, ukopni liturgijski obred može biti obavljen na dva načina: prije samog kremiranja ili nakon kremiranja, prilikom polaganja urne.

Porast broja kremacija povezan je i s nedostatkom prostora na grobljima u velikim urbanim središtima i visokim troškovima grobnica te zbog očuvanja okoliša i javnog zdravlja.

U Hrvatskoj od 1985. godine postoji jedan krematorij i to na zagrebačkom Mirogoju.

U sklopu Gradskih groblja u Zagrebu tijekom 2010. gođine obavljeno je 7800 ukopa i 4000 kremacija i 3188 ispraćaja na krematoriju.
U zemljama gdje je duže vremena uvriježena tradicija kremiranja, broj kremacija penje se i do 90%, primjerice u Japanu i Engleskoj. U našem bližem susjedstvu, u Ljubljani je 2000. godine bilo 83% kremacija od ukupnog broja sahrana.

Postupak na zagrebačkom krematoriju traje ukupno tri dana. Prvi dan obavlja se ceremonija ispraćaja, nakon čega se lijes pohranjuje u rashladnu komoru. Drugog dana provodi se samo kremiranje, proces koji traje minimalno sat vremena i duže, ovisno o nekim faktorima. Trećeg dana obavlja se polaganje urne u krugu najbližih.
U kremacijske peći, primarno zbog zaštite okoliša i drugih razloga, mogu ići samo posebni, ekološki prihvatljivi lijesovi od mekog drveta, bez ikakvih metalnih dijelova i premaza.

Kad se zbroje ukupni troškovi pogreba, proizlazi da je kremiranje bitno jeftinija opcija, u prvom redu zbog troškova grobnog mjesta.

Međutim, ako imate riješeno pitanje grobnog mjesta za ukop ili polaganje urne i kad se računa prijevoz tijela do Zagreba iz nekog udaljenog mjesta, pa onda prijevoz urne do mjesta ukopa, troškovi se bitno povećavanju, tako da je dobro napraviti kalkulaciju unaprijed.

Druga strana poziva se na drugačije podatke o učincima na okoliš. Australski stručnjaci zaključili su da kremiranje proizvodi 160 kilograma ugljičnog dioksida, a pokop tek 40 kilograma. Računa se da zemljani pokop ima oko deset posto veći utjecaj na okoliš u segmentu vode i održavanja. K tomu, emitirani ugljični dioksid može se razgraditi u hortikulturnom okolišu krematorija, dok najsuvremenija tehnologija nudi i minimalnu stopu emisije plinova.

Kako provodi kremacija: Tijelo se spaljuje u vrućoj komori, ostaci kostiju se pretvaraju u formu granula a na završetku procesa tekstura ostataka ima oblik grubog pjeska. Proces traje od 2,5 do 3 sata na temperaturi od 800 do 1000 stupnjeva Celzijevih. Kremirani ostaci teže cca 1 do cca 2,5 kilograma.

Na pitanje što će se dogoditi s vašim tijelom poslije smrti, odnosno, da li će biti podvrgnuto kremaciji, ukopu ili možda donirano u znanstvene svrhe, razmislite i odgovorite sami.
Svoju želju ili odluku priopćite bližnjima.

Samo registrirani korisnici mogu dodavati tekst. Prijavite se ili registrirajte.