DONACIJA ORGANA SPAŠAVA ŽIVOTE

ŠTO JE TRANSPLANTACIJA?

Transplantacija predstavlja metodu liječenja krajnjih stadija bolesti pojedinih organa i gubitka tkiva pri čemu se tkivo ili organ jedne jedinke presađuje u drugu. 

Brojne su bolesti i stanja koja se mogu liječiti transplantacijom.

Transplantirati se mogu organi kao što su bubrezi, srce, pluća, jetra, gušterača i crijeva , dijelovi organa kao što su rožnica oka ili dijelovi kože, te tkiva kao što su kost i koštana srž. Unazad nekoliko godina sporadično se presađuju i šake, pa čak i lice. Ne treba zaboraviti da je i transfuzija krvi zapravo transplantacija tkiva.

Transplantacijom se spašava život ukoliko se presađuju vitalni organi kao što su srce, pluća i jetra, liječe bolesti kao što je šećerna bolest, ukoliko se presadi gušterača  ili se znatno poboljšava kvaliteta i trajanje života za što je primjer možda i najpoznatija transplantacija , a to je transplantacija bubrega. 

Danas su jedino uspješne transplantacije unutar jedinki iste vrste, a uspjeh transplantacije je to veći što su jedinke genetski sličnije. Naime, imunološki sustav svakog čovjeka odbacuje presađeni organ kao strano tijelo, pa su pacijenti koji nose presađene organe najčešće na doživotnoj imunosupresivnoj terapiji. Ovisno o tkivu i organu koji se presađuje potrebna je različita razina podudarnosti  između davatelja (donora) i primatelja organa. Podudarnost unutar skupina krvnih grupa je u većini slučajeva obavezna, a također se određuje i podudarnost tkiva na drugim razinama (tzv. HLA antigeni).

Davatelji tkiva i organa mogu biti živi i umrli. Živi davatelji najčešće su članovi rodbine primatelja te mogu darovati jedan od parnih organa (najčešće bubreg) ili dio organa, (primjerice, jetre) ili tkivo (koštana srž). Najčešće se organi uzimaju (eksplantiraju) od mrtvih davatelja (tzv. kadaverični donori)  i to kod onih kod kojih je utvrđena tzv. moždana smrt. Pri tome se najčešće uzima više organa i tkiva.  Moždana smrt je nepovratni gubitak funkcije svih dijelova mozga uključujući i centra za disanje, a ustanovljuje se pregledom pacijenta te instrumentalninm testovima koji dokazuju prekid cirkulacije krvi u mozgu i prekid moždane aktivnosti. Takve osobe ne mogu disati samostalno, a iako im srce radi, zapravo su mrtve. Najčešći uzroci nastanka moždane smrti su ozljede i  krvarenja. Organi se mogu uzeti i od donora kod kojeg je došlo i do zastoja srca, ali unutar pola sata, dok se kod onih kod kojih nije poznato točno vrijeme zastoja srca mogu uzeti samo tkiva. Organi i tkiva se ne uzimaju od pacijenta koji boluju od zloćudnih tumora, HIV ili druge infekcije.

Od prvih početaka transplantacije pa do danas, vode se brojne rasprave o zakonskim i etičkim pitanjima transplantacije. Danas se u većini zemalja, vjerskih i etničkih zajednica tranplantacija odobrava, kako sa živih, tako i umrlih donora. U većini zemalja se za uzimanje organa i tkiva od potencijalnog donora traži pristanak rodbine. U nekom zemljama je to neophodno jer  tako nalaže zakon. U drugima, u koje spada i Republika Hrvatska,  to je običaj koji se poštuje, iako zakonski gledano, to zapravo nije potrebno.  Pretpostavlja se naime, da je svaki čovjek potencijalni davatelj organa, ako se za života nije pismeno izjasnio da to nije. Potpisivanjem  tzv. donorskih kartica svaki pojedinac može za života potvrditi svoju želju da daruje organe i na taj način i poslije života pomogne brojnim ljudima

                                       

                                                          

Samo registrirani korisnici mogu dodavati tekst. Prijavite se ili registrirajte.