Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/spomenhr/public_html/scripts/global.inc.php on line 6

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/spomenhr/public_html/scripts/global.inc.php:6) in /home/spomenhr/public_html/stranica.php on line 11
Spomen.hr
Hodogram u svezi smrtnog slučaja Spomen na... Objave u Večernjem listu Organizacija događaja Kreativna rješenja Spomen web shop Usluge za dijasporu Utjeha Savjeti Filantropija Tradicija Najčešća pitanja i razmišljanja

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/spomenhr/public_html/stranica.php on line 88

STAROKATOLIČKO GLEDANJE NA SMRT - PREMINUĆE

Od samih početaka svoga postojanja (nakon prvog Vatikanskog koncila 1871., kad su se formirale starokatoličke biskupije i crkva) starokatolička crkva je gajila pozitivan stav prema čovjeku, njegovu tijelu, prema mogućnosti spasenja svakog čovjeka ukoliko živi po svojoj savjesti. U izgradnji svojih stavova, starokatolička crkve se vraćala na izvore kršćanstva, u prva kršćanska stoljeća koja su zaista nepresušni izvor nadahnuća za kršćane sadašnjice.

U tom smislu smo izgradili stavove o smrti ili preminuću čovjeka, o besmrtnosti ljudske duše, o mogućnosti spasenja čovjekove duše. Naime, cijeli kršćanski život trebao bi biti ispunjen željom za spasenjem ljudske duše. Način ophođenja prema pokojnicima ispunjen je vjerom i nadom u ponovni susret kod Boga, u Kraljevstvu Božjem.

 

Čovjekova smrt

Smrt je događaj koji kod svakog od nas izaziva određenu dozu straha i neizvjesnosti. Postavljamo si pitanje što će biti s nama kad umremo. Samo to pitanje kao da sadrži u sebi djelić nade i vjere da se naš život nastavlja i poslije smrti.

Zanimljivo je da su kršćani prvih stoljeća sasvim drugačije gledali na svoju smrt. Smrt za kršćane prvih stoljeća bila je smatrana kao dobitak, odnosno ispunjenje njihove čežnje da uđu u Kraljevstvo Božje. Pisci prvih stoljeća bilježe nešto vrlo zanimljivo. Kršćani su znali pjesmom na ustima odlaziti u mučeničku smrt. Njihova snaga vjere bila je tako jaka da su se njihovi krvnici čudili i pitali se što je to s tim ljudima kad tako „radosno“ odlaze u smrt.

Dakle za nas starokatolike smrt je shvaćena kao konačni susret s Bogom, susret ispunjen čežnjom i nadom. Bez obzira koliko taj smrtni rastanak za nas bio žalostan, mi se nadamo ponovnom susretu s našim bližnjima kod Boga. Bez obzira na nenadanu smrt, nadamo se Božjem milosrđu jer je Bog pun ljubavi prema ljudima – svojoj djeci.

Čovjekova besmrtna duša

Čovjek je fizičko i duhovno-duševno biće.
U trenutku smrti umire čovjkovo tijelo, prestaju životne funkcije tijela i s vremenom to tijelo nestaje, ono postaje  prah i pepeo. Svećenik u obredu pokopa kaže na koncu „ Sjeti se čovječe da si prah i da se u prah vraćaš“. Dužni smo to mrtvo tijelo dostojno sahraniti bilo pokopom bilo kremiranjem. No naša molitva prilikom ispraćaja pokojnika usmjerena je Bogu za spas duše pokojnika. Duša je po shvaćanju gotovo svih kršćana besmrtna, ona čezne za svojim sjedinjenjem s Bogom svojim izvorom i stvoriteljem. Zato molimo Boga da spasi dušu pokojnika te da je očisti od svih grijeha  kako bi se tako očišćena duša spasila i ušla u kraljevstvo Božje.

Tko se može spasiti?

Mi starokatolici vjerujemo da se svaki čovjek koji živi po svojoj savjesti (a savjest nas uči da činimo dobro i izbjegavamo zlo) može spasiti. Dakle, kako kaže Sveti Pavao apostol „ ako nas savjest ne optužuje, možemo zaufano k Bogu“.

Tako vjerujemo da se spasiti mogu i oni ljudi koji čak nisu kršćani, ali svojim djelima i životom čine isto što i kršćanstvo uči!

Tko ima pravo na starokatolički- kršćanski pokop?

Mi smatramo da svaka osoba koja je krštena ima pravo na kršćanski pokop. I u tom smislu izišli bi u susret svima koji bi za svoje pokojnike zatražili od nas kršćanski pokop.
Sakrament krštenja, koji danas mnoge crkve jedna drugoj priznaju ( postoje sporazumi crkava gdje jedna drugoj priznaju sakrament krštenja, kao što primjerice rimokatolička crkva prihvaća valjanost krštenja kod pravoslavnih, starokatolika, evangelika, anglikanaca i obrnuto) ključ je za ulazak u Kraljevstvo Božje. Taj sakrament krštenja je u našoj duši upalio jedan posebni plamen Božjeg svjetla koji nam daje milost za ulazak u zajedništvo s Bogom. Zato svaki sud o pokojniku mi prepuštamo Bogu koji je jedini i pravedni sudac, dok svakog pokojnika prepuštamo Božjem milosrđu!
Ispraćamo i one koji nisu kršćani ili su se zbog neslaganja s crkvom udaljili od nje, ali su u životu ostali dobri i plemeniti ljudi. Njih nazivamo anonimnim kršćanima.

Obred sprovoda

Obred sprovoda u starokatoličkoj crkvi svakako je popraćen i lokalnim običajima starokatoličkih župa.
Obred se sastoiji od tri dijela.
Prvi dio obreda odvija se u mrtvačnici gdje svećenik blagoslovljenom vodom poškropi lijes pokojnika i izgovara molitvu odrješenja od grijeha pokojnika. Iako pokojnik više ne može izraziti svoje žaljenje za grijehe, mi vjerujemo da sad, kad je pred Božjim sudištem, želi izraziti svoje kajanje i zato mu svećenik još jednom na zemlji podjeljuje oproštenje od grijeha. Molitva prvog dijela završava  molitvama Oče naš, Zdravo Marija i Slava Ocu.
Drugi dio obreda ovija se ispred mrtvačnice pred svim ostalim ljudima koji su došli na ispraćaj. U molitvi svećenik poziva sve da mole za dušu preminule sestre ili brata kako bi dobri Bog primio njezinu ili njegovu dušu u svoje Kraljevstvo. Nakon molitve obično se pročita odlomak iz Evanđelja ili poslanica te se svi pomole Očenašom, Zdravo Marijom i Slava Ocu, nakon čeg sprovodna povorka kreće prema grobnom mjestu.
Treći dio obreda odvija se nad grobom. Svećenik blagoslivlja grob gdje će biti pokopani zemni ostaci pokojnik. Taj blagoslov groba je vrlo važan jer vjerujemo da je to mjesto sada blagoslovljeno, zaštićeno Božjom rukom, gdje će posmrtni ostaci pokojnika čekati konačno uskrsnuće mrtvih koje će se dogoditi na sudnji dan tj. na drugi Kristov dolazak u slavi!

Običaji nakon pokopa

Vjerujemo da svojim molitvama možemo pomoći dušama naših pokojnika. Najsavršenija molitva za nas je Sveta misa. Zato redovito nakon pokopa svećenik u prisutnosti obitelji i prijatelja u crkvi služi Svetu misu zadušnicu.
Mise za pokojne su uobičajene i naši vjernici ih često naručuju za svoje pokojne.
U nekim župama se mise za pokojne počinju služiti osmog dana nakon smrti pokojnika, pa potom tridesetog dana. Postoje i mise za pokojne, koje svećenik služi svaki dan kroz jedan mjesec – to su mise gregorijanke ili mise godišnjice smrti.
Postoji i običaj blagoslova grobnog mjesta i to u vrijeme oko blagdana Svih Svetih.

Ukratko

1.Smrt je shvaćena kao prijelaz iz fizičkog života u duhovni život kod Boga u Kraljevstvu Božjem.

2.Čovjek ima besmrtnu dušu i naša molitva je usmjerena za spas duše pokojnika.

3.Tko se može spasiti nakon smrti?  Svi koji su živjeli po svojoj savjesti, odnosno koji su slušali glas savjesti: čini dobro a izbjegavaj zlo!

4. Tko ima pravo kod nas na kršćanski pokop? Svi koji su kršteni, pa čak i oni koji nisu kršteni, a živjeli su u duhu onoga što kršćanstvo promovira ( ljubav prema svima, dobrota, pravednost…).

5. Za pokojne molimo i prikazujemo svetu misu.

6. Ne protivimo se kremiranju, dapače bili smo gotovo prva crkva u Hrvatskoj koja je govorila u prilog kremiranja.

7. Konačni sud o pokojniku prepuštamo Bogu Stvoritelju.

 

Za Spomen pripremio: Starokatolički župnik u Zagrebu Darko Mejaški