Hodogram u svezi smrtnog slučaja Spomen na... Objave u Večernjem listu Organizacija događaja Kreativna rješenja Spomen web shop Usluge za dijasporu Utjeha Savjeti Filantropija Tradicija Najčešća pitanja i razmišljanja

SMRT I ŽALOBNI OBIČAJI

 

Žalobni običaji - avelut -  

Avelut obuhvaća sve ono što mora činiti avel – ožalošćeni (u ženskom rodu avela), osoba koja je izgubila nekog bliskog. Propisi o koroti određuju što je zabranjeno, a što je dopušteno, te običaje vezane za to razdoblje. Cilj tih propisa je da ljudi ne pretjeraju u tugovanju niti da ne uzimaju olako nesreću koja ih je zadesila. Avelut je podijeljen na četiri razdoblja: aninut, šiva, šelošim i šana.

Aninut traje od trenutka smrti do pogreba. Osjećajno je to najteže razdoblje tugovanja. Popraćeno je dubokom boli u srcu onena (ožalošćenoga u razdoblju aninuta, u ženskom rodu onenet) zbog gubitka drage osobe. Zbog toga je onen oslobođen svih Božjih zapovijedi, kako bi mogao biti uz preminuloga i prirediti pogreb. U danima aninuta ne jedemo meso i ne pijemo vino, jer su to jelo i piće za dane veselja. Odmah nakon povratka onena kući nakon pogreba, priprema mu se objed zvan objed za oporavak, prvi onenov obrok nakon pogreba. Pripremamju ga znanci ili rođaci, ali ne i sam ožalošćeni. Jedu se leća i tvrdo kuhana jaja, jela simbolična za doba žalosti zbog okrugloga oblika, koji u židovstvu simbolizira životni krug, to jest rođenje i smrt, bol i radost. Talmud1  pripovijeda da je na dan Abrahamove smrti Jakov pripremio leću, kako bi tješio oca Izaka, jer je rečeno: I skuha Jakov varivo, a Ezav dođe s polja umoran2.

Šiva (hebr.: sedam) je razdoblje od sedam dana nakon pogreba, koje počinje povratkom s groblja. Ukoliko se ožalošćeni, aveli, vrate prije zalaska sunca, vrijeme do zalaska sunca vrijedi kao cijeli dan, jer prema židovskome kalendaru sumrakom počinje novi dan. Tugovanje tijekom ovih sedam dana izvodi midraš3 iz rečenice: I dođu do Goren Haatada s one strane Jordana i oplakivali su ondje gorko i vrlo teško; učini za oca tugovanje (tijekom) sedam dana4.

Za vrijeme šive aveli sjede na podu, jedu sjedeći na klupicama, a spavaju na madracima položenima na pod. Tako je opisan posjet prijatelja Jobu, kada je bio avel zbog smrti svoje obitelji: Sjedili s njim na podu (tijekom) sedam dana  i sedam noći; i nitko s njim ne progovori riječ, jer su vidjeli da je bol golema5. U razdoblju šive žalobnici ne rade i ne izlaze iz kuće; sami su sa sjećanjem na umrloga. Zato se sakuplja minjan (deset vjerski punoljetnih muškaraca), koji u njihovu kuću dolazi za jutarnju, popodnevnu i večernju molitvu, kako bi mogli moliti u minjanu i reći kadiš (molitvu koja veliča Božje Ime, a govori se za pokojnika). U kući u kojoj ožalošćeni sjede šivu (sjediti šivu je tradicijski naziv za sve običaje sedmodnevne žalosti), obično u kući u kojoj je živjela umrla osoba, prekrivaju se sve slike i zrcala, pa i ekran televizora, jer ne želimo gledati ljudske likove, koji nas podsjećaju na to da su stvoreni prema liku Božjem (u smislu duše koja je u tijelu), te da nam je tek zbog Adamova grijeha dosuđeno: ...jer prah si i u prah ćeš se vratiti.6 Tijekom šive vrata kuće ostavljaju se otvorenima, kao znak da se smije ući i tješiti ožalošćene i da posjet ne predstavlja smetnju, a i zato da aveli radi otvaranja vrata ne trebaju ustajati iz sjedećega položaja. Kada dolazimo tješiti avele, ne pozdravljamo ih i ne pružamo im ruku, a oni ne odgovaraju na pozdrav, jer šalom (tradicijski pozdrav), i šelemut (potpunost/netaknutost), nemaju mjesta u njihovoj kući u tim teškim danima. Svih dana šive zabranjeno je kupati se radi užitka, brijati se i šišati. Također se ne jede meso niti pije vino, jer su to jela za vesele zgode. Ne održavaju se spolni odnošaji. Dok traje šiva, aveli ne smiju proučavati Toru, jer je ona izvor radosti, kako piše: Nalozi Vječnoga su pravedni i uveseljavaju srce7, ali smiju učiti one dijelove Tanaha koji su vezani za žalost (Job, Tužaljke, Jeremija), koji govore o osobnoj tuzi i o zajedničkoj tuzi zbog rušenja Hrama. Također smiju učiti o propisima aveluta iz halahičkih knjiga. U dane šive pale se svijeće za duše umrlih, koje neprestano gore svih dana šive. Zovemo ih ner nešama, dušica (množina: nerot nešama).

Običaji šive ne održavaju se na šabat u javnosti, na očigled zajednice. Stoga se žalobnici jednako kao i drugi pripremaju za šabat, nose čistu šabatnu odjeću, jedu meso i piju vino.

Šelošim - (hebr.: trideset) je razdoblje od trideset dana nakon pogreba. Kada završi šiva, aveli se kupaju i mijenjaju odjeću. Sada smiju ići na posao, ali se ne smiju brijati i šišati. Suzdržavaju se i od posjećivanja veselih događaja i slušanja glazbe. Tridesetoga dana posjećuju grob umrloga, gdje se moli azkara: prvo se čita određene Psalme8 prema slovima imena pokojnika i prema riječi nešama iz Psalma 130, koji je napisan prema redolijedu hebrejskog alfabeta;  nakon psalama čita se kadiš žalobnika, a predmolitelj ili rabin čita molitvu El male rahamim. Tridesetoga dana podiže se i nadgrobni spomenik; uobičajeno je da bude jednostavan, kako se bogati ne bi razlikovali od siromašnih. Iz istog razloga je i odjeća za umrle jednostavna. Podizanje nadgrobnog spomenika pojavljuje se u Bibliji nekoliko puta, primjerice kada je Jakov pokopao Rahelu: Jakov postavi spomenik na njezin grob, to je spomenik Rahelinog groba do danas9.

Šana (hebr.: godina) je razdoblje od dvanaest mjeseci nakon smrti, a vezano je samo uz smrt oca ili majke. Tijekom te godine aveli nastavljaju izbjegavati veselje, poput slušanja glazbe, odlaska na zabave, promjene stana i kupovanja posuđa ili odjeće. Obljetnica smrti, Aškenazi je na jidišu nazivaju jarcajt, određuje se prema židovskom kalendaru. Svake godine to će biti dan sjećanja na umrloga. Palimo dušicu za sjećanje na pokojnika, koja gori cijeloga dana i noći. Sin (ili drugi srodnik ako pokojnik ili pokojnica nema sina) u spomen na pokojnika moli kadiš jatom na svim trima molitvama toga dana. U spomen na pokojnika uči se Mišnu, jer se riječi Mišna i nešama, duša, pišu istim slovima (mišna: mšnh; nešama: nšmh.). Posjećuje se grob i moli azkara, kao i tridesetoga dana. Na dane na koje se redovito svake godine moli mazkir, spominje se ime pokojnika u sinagogi.

 

Tko je obvezan držati se pravila aveluta?

Svatko mora držati korotu za sedam bliskih osoba: oca, majku, brata, sestru, supružnika, sina i kćer. Izvor za to je u Tori, u propisima o obrednoj nečistoći svećenikâ10. Koheni, zbog svoje službe u Hramu, ne smiju biti obredno nečisti. Jedan od načina na koje se postaje nečist je dodirom s tijelom pokojnika. Kohen koji je dotaknuo mrtvo tijelo, obredno je onečišćen; dok se ne očisti ne smije ući u Hram. To je razlog što ni do danas kohen ne smije ući na groblje. Zabrana onečišćenja vrijedi i u slučaju smrti člana obitelji toga kohena: zabranjeno mu je ići na sprovod i sudjelovati u pokapanju. Za to je pravilo Tora odredila iznimke, a to su sedam navedenih bliskih osoba, kako kaže Tora: Vječni reče Mojsiju: ‘Govori kohenima, sinovima Aronovim, pa im reci neka se ne onečiste na mrtvome iz svoga naroda, osim na tijelu bliskoga: majke, oca, sina, kćeri, brata i sestre...’ 11

 

Hevra kadiša

Hevra kadiša na aramejskome znači ”Sveto društvo”, a označava skupinu židovskih muškaraca i žena koji se brinu za sve potrebno oko pokojnika i njegova pogreba. Hevra kadiša se naziva i gemilut hesed šel emet - iskazivanje istinske ljubavi, jer su se nekada ti ljudi bavili pokojnikom bez naknade, pa je stoga to bila ”istinska ljubav”12. Jakov tako traži od sina Josipa da ga pokopa u Zemlji Izraelovoj, uz njegove pretke, a ne u Egiptu: I došao je Izraelu trenutak za umiranje, pa pozove sina Josipa i kaže mu: ‘Ako sam ti drag, stavi svoju ruku pod moje bedro i učini mi s ljubavlju i istinski, ne pokopaj me u Egiptu.’13 Midraš14 kaže da je to istinska ljubav, jer od pokojnika ništa ne dobivamo, on ničim ne može uzvratiti. Bavljenje potrebama umrloga halahička je obveza svakog Židova, no od kada je u svakoj zajednici nastala hevra kadiša, pojedinac je oslobođen te obveze. Dužnosti hevre kadiše su: dovođenje minjana do kreveta umiruće osobe, kako bi ona pred njima mogla reći viduj, ispovijed, i Šema Jisrael, te čišćenje pokojnika i obavljanje pogreba.

 

Posljednji trenuci života i postupci nakon nastupanja smrti

Za vrijeme ispovijedi, viduja, zabranjeno je doticati umirućega, jer je on tada poput svijeće koja se gasi, pa svaki, ma i lagani dodir može ubrzati njezino gašenje, to jest smrt15, kao što kaže kralj Salomon: Božja je svjetiljka čovjekova duša.16 Nakon što umirući izrekne viduj, uz uzglavlje mu se čitaju razni Psalm17. Kada se osjeća da se približava odlazak duše, čita se s umirućim:

 

Šema Jisrael Adonaj Elohenu Adonaj ehad - Čuj, Izraele, Vječni je naš Bog, Vječni je jedan. 18, te Baruh šem kevod malhuto leolam vaed - Blagoslovljeno je Njegovo časno ime na vijeke vjekova19 (tri puta), zatim Adonaj hu ha-Elohim - Vječni je Bog20 (sedam puta), te na kraju Adonaj meleh Adonaj malah Adonaj jimloh leolam vaed - Vječni kraljuje, Vječni je kraljevao, Vječni će kraljevati na vijeke vjekova21.

Nakon odlaska duše, otvaraju se prozori kuće i izlijeva sva voda koja se u njoj nalazila. Tijelo pokojnika se polaže na pod, priljubljenih nogu i ruku položenih na prsa. Oči se zatvaraju, a lice prekriva plahtom. Svijeća se pali pokraj glave. Treba se pobrinuti da uvijek bude netko pokraj tijela u počasnome čuvanju, te da se čita Psalme.

Pranje pokojnika, obavljaju članovi hevre kadiše, muškarci peru pokojnika, a žene pokojnicu. Peru se svi dijelovi tijela, uz izgovarenje prikladnih riječi. Ako je pokojnik bio neobrezan, običaj je obrezati ga, jer to je dolično Židovu: ako nije živio onako kako Židov treba živjeti, treba barem biti pokopan kao Židov. U Izraelu gotovo i nema neobrezanih koje bi prije pogreba trebalo obrezati, jer se tamo gotovo svi obrezuju u propisanome uzrastu od osam dana. I u dijaspori se gotovo svi obrezuju, ako ne iz vjerskih, tada iz zdravstvenih razloga. Nakon pranja tijelo se pokriva mirisima, kako za vrijeme ispraćaja ne bi neugodno mirisalo, šiša se i odijeva u tahrihim, odjeću za preminule. Ona je od bijelog lanenog platna22, jer je ono najjednostavnije i najjeftinije, kako se ne bi razlikovali siromašni od bogatih. Bijela boja simbolizira životni krug: nakon rođenja dijete odijevamo u bijelo, pri vjenčanju nosimo bijelo, a tako i pri pogrebu. Na kraju čišćenja pokojnikova tijela i odijevanja u tahrihim, umotava ga se u talit, oz kojega ga se odmotava prije ukapanja. 

 

Levaja - ispraćaj  i kevura -  pogreb

Ispraćaj  može započeti sakupljanjem u mrtvačnici pri ulazu u groblje, ili ispraćajem od kuće pokojnika, što je običaj za pogrebe velikih rabina i slavnih osoba. Kada se okupe sudionici sprovoda, počinje posmrtni govor, hesped, u kojemu se hvali pokojnika i njegova djela. Govor obično drži rabin i oni koji su pokojnika poznavali. Hesped nalazimo već u Tanahu. Poznati primjeri su hesped Josipa i židovskog naroda za Jakova23, za proroka Samuela24, za kralja Šaula, te za njegova sina Jonatana 25. Na neke dane u godini hesped se ne održava. To su roš hodeš, Hanuka, Purim, dani mjeseca nisana, prvih trinaest dana sivana, te tijekom tišrea: od  Jom kipura do kraja mjeseca, jer to su radosni dani. Tada se pokapa na brzinu, osim ako je umro veliki rabin za kojega je hesped i tada dopušten, jer je uzvisivanje velikog rabina ujedno i uzvisivanje Tore i onih koji je proučavaju.

Nakon hespeda ožalošćeni zaderu svoju odjeću, što se naziva keria - deranje. Prema drugome običaju, deranje odjeće slijedi na kraju pogreba, nakon kadiša. Deranje ovratnika odjeće ožalošćenoga vanjski je znak njegove boli. Za oca i majku zadere se s lijeve strane, do prsa, a za druge bliske osobe s desne strane, a ne mora se poderati do prsa. Odjevni predmet koji je poderan za oca ili majku ne popravlja se, već se baca, a onaj koji je poderan za ostale bliske osobe smije se popraviti. Prije kerie neki kažu:

Vajakom Ijov vajikra et meilo - Digne se Job i podere si ogrtač26, te blagoslove:

Baruh Ata Adonaj Elohenu Meleh haolam dajan haemet - Blagoslovljen si, Vječni, Bože naš, Kralju svijeta, pravedni suče. Smisao ovoga blagoslova je u prihvaćanju Božjega suda i njegove pravednosti, čak i ako nije ugodan, jer čovjek mora blagosloviti za zlo kao što blagoslivlje za dobro.27 Pojam kerie prati Židove kroz cijeli Tanah28. Ona kao izraz žalosti nije obvezna samo prigodom smrti navedenih sedam bliskih osoba, već i prigodom smrti učitelja koji nas je poučavao Tori, smrti predsjednika Sanhedrina i predsjednika vrhovnog suda Sanhedrina, u slučaju skupne pogibije. Također činimo keria kada začujemo nekoga to proklinje Boga, kada je zapaljena knjiga Tore i kada vidimo Jeruzalem i Hram u ruševinama29. Nakon kerie kreće se prema grobu. Na putu se čtaju odlomci iz Biblije30. Dolaskom do otvorenoga groba počinje pogreb.

Pogreb treba biti obavljen što skorije nakon smrti, prema Tori: Ne ostavljaj leš da visi ... nego ga svakako pokopaj istoga dana.31 Treba, dakle, pokojnika pokopati još istog dana, jer bi odgađanje iskazivalo nepoštovanje prema njemu. Rambam je donio odluku: Zapovijed je: sve osuđene na smrt pokopati na dan pogubljenja, jer je rečeno: ‘Nego ga svakako pokopaj istog dana, a ne samo osuđene na smrt; svatko tko ostavlja mrtvoga tijekom noći krši zabranu, samo taj koji ga je tijekom noći ostavio da bi nabavio lijes i tahrihim, ne krši zabranu32. Jedini razlog kada se tijekom noći smije pričekati s pogrebom, jest radi iskazivanja časti, kao što kaže Rambam33, primjerice kada je pokojnikov sin na putu, pa se čeka njegov dolazak radi kadiša kojeg je dužan moliti. U Jeruzalemu se, zbog njegove osobite svetosti, nikada ne čeka tijekom noći, već se pokapa istoga dana, pa čak i noću. Na šabat i blagdanski dan (jom tov) ne pokapa se, već tek nakon kraja šabata ili jom tova (nakon nastupanja noći toga dana). U dijaspori je dopušteno pokapati na drugi blagdanski.

Židovski pogreb ne predviđa lijes. Tijelo umotano samo u tahrihim (pogrebnu odjeću), polaže se izravno na zemlju, kako bi se ispunilo ono što je napisano u Tori: Jer si prah i u prah ćeš se vratiti.34. Neki su i u Izraelu imali običaj pokapanja u jednostavnome drvenom lijesu35. Dok zatvaramo grob, govorimo tri puta: Vehu rahum jehaper avon velo jašhit vehirba lehašiv apo velo jair kol hamato - I on, milostiv, oprašta grijeh i ne uništava, često je odvratio svoju srdžbu i nije razbudio svoj gnjev36. Nakon zatvaranja groba, ožalošćeni govore kadiš, a odmah potom predmolitelj čita molitvu El male rahamim. U njoj se obraćamo Gospodaru svijeta moleći ga da prihvati pokojnikovu dušu i da je uvede u Svijet koji dolazi (budući svijet, Mesijino doba), da je ”zakloni zaklonom svojih krila zauvijek” i da nađe mir u Vrtu Edenskom. Ovime završava pogreb.

Pri izlasku s groblja peremo ruke, ali ih ne brišemo, već puštamo da se osuše na zraku.

 

Tješenje ožalošćenih - nihum avelim  

Velika je micva tješiti ožalošćene, a najbolje je doba za to šiva, koja počinje odmah nakon pogreba. Prilazimo im i tješimo ih riječima: Tenuhemo min hašamajim - Neka vas Nebo utješi!. Tijekom šive posjećujemo i tješimo avele. Običaj je da tješitelji ne progovore dok ožalošćeni ne započnu.37 Razgovara se o lijepim svojstvima pokojnika. Tješenje ožalošćenih toliko je velika micva da, prema Rambamovu38 propisu, ona ima prednost pred posjećivanjem bolesnih, jer se tješenjem ožalošćenih čini dobro i živome i mrtvome.

 

Kadiš jatom - kadiš žalobnika

Moljenje ovog kadiša u sinagogi obveza je za svih sedam spomenutih bliskih članova rodbine, u tri dnevne molitve svakoga dana tijekom jedanaest mjeseci. Za vrijeme šive okupi se minjan u kući žalobnika, jer oni ne smiju izlaziti iz kuće. Na šabat je običaj da avel bude pozvan k Tori kao maftir, jer se prije haftare govori kadiš. U židovstvu je mnogo rečeno o važnosti kadiša u spomen na preminuloga. Kadiš u gornjem svijetu uzdiže dušu pokojnika na višu razinu, kako je rečeno u halahi39: Kad sin moli i javno posvećuje Ime Neba, iskupljuje oca i majku od gehinoma [pakla]. Na dan na koji je umro otac ili umrla majka uvijek govorimo za njih kadiš žalobnika.

 

Jednostavnost ispraćaja i tugovanja

Ispraćaj treba biti jednostavan, bez lijesa, a gdje je to zabranjeno, lijes treba biti najjednostavniji. Pokojnika se odijeva u tahrihim, najjednostavniju odjeću. Počast umrlome i istinsko tješenje živih postiže se u običajima šiva, šelošim i šana. Židovski je običaj položiti na grob kamen ili grudu zemlje, koji simboliziraju jednostavnost i čovjekov korijen nastanka iz praha, te njegov povratak u ono iz čega je nastao. Donošenje cvijeća na grob, stoga, nije židovski običaj. Glazba pri ispraćaju također nije židovski običaj, čak je u suprotnosti s duhom židovstva. Svaka ceremonijalnost na ispraćaju, poput glazbe, donošenja cvijeća, odijevanja umrloga u lijepu odjeću, raskošnoga lijesa... nije radi umrloga, već radi živih. Sve takve pogrebne ceremonijalnosti izraz su utjehe bliskim osobama, a židovstvo, pak, naučava da se za umrlima tješi na drukčiji način.

________________________________________

1. BT Bava batra 16b

2. Post 25,29

3. Berešit raba 100,7

4. Post 50,10

5. Job 2,13

6. Post 3,19

7. Ps 19,9

8. Ps 130, 119, 91, 74, 32, 17, 16

9. Post 35,20; vidi i Ez 39,15 i 1Mak 13,27-29

10. vidi u poglavlju Tuma i tahora

11. Lev 21,1-3

12. Post 47,29, vidi i Berešit raba Cav 5

13. Post  47,29

14. Berešit raba Cav 5; vidi i Midraš Tanhuma Vajehi 3

15. BT Šabat 151b

16. Izr 20,27

17. Ps 121, 130, 91

18. Pnz 6,4

19. vidi BT Pesahim 56a; vidi i mišna u BT Joma 41b; vidi i MT Hilhot keriat šema 1,4

20. Pnz 4,35; vidi i 1Kr 18,39; vidi i Kohelet raba 10,2

21. Izl 15,18

22. BT Ketubot 8b; vidi i MT Hilhot avel 4,1

23. Post 50,10; vidi i BT Sota 13a

24. 1Sam 25,1; vidi i 28,3

25. 2Sam 1,12; vidi i BT Moed katan 26a

26. Job 1,20

27. mišna u BT Berahot 54a

28. vidi Post 37,29 i 34; Jš 7,6; Suci 11,35; 2Sam 13,31; 1Kr 21,27; 2Kr 19,1; Iz 37,1; Estera 4,1; 2Ljet 34,19

29. JT Moed katan 3,7; MT Hilhot avel 9,2

30. Za muškarca se pritom čita Koji sjedi u visokom skrovištu... (Ps 91), a za ženu Vrsnu ženu tko će naći... (Izr 31,10 i dalje).

31. Pnz 21,23

32. MT Hilhot Sanhedrin 15,8

33. ibid., na kraju

34. Post 3,19

35. MT Hilhot avel 4,4

36. Ps 78,38

37. BT Moed katan 28b

38. MT Hilhot avel 14,7

39. ŠA Jore dea 376,4; vidi u Rama


 SMRT I DUŠA

Židovstvo u smrti vidi točku prijelaza iz materijalnog svijeta u duhovni. U materijalnom se svijetu nalazi naše biće, sastavljeno iz tjelesnog i duhovnog dijela. Smrću umire naš tjelesni dio, koji je služio kao prihvatilište za duhovni, no duhovni dio nastavlja postojati, jer dolazi od Božanske Beskonačnosti (En Sof, jedno od Božjih Imena).

 

Vječnost duše

Postoji li doista u čovjeku taj duhovno beskonačni dio kojega je u nas usadio Beskonačni? Židovstvo naučava da ne samo doista postoji, već i da je on bitan dio našeg bića, koji tijelu podaruje životnu snagu. Može li se reći da čovjek postoji samo u kemijskom, molekularnom smislu? Čovjekova duša poznaje stanja i osjećaje poput ljubavi, odanosti, napetosti, brige, mrzovolje, srdžbe, mržnje. To su kategorije koje nisu vezane za materiju, ne može im se mjeriti masa, težina, energija ili ubrzanje, kao tijelima. Što je razlika između čovjeka i životinje? Što se u čovjeku zbiva trenutak prije smrti i nekoliko trenutaka poslije? Duša je ono što u čovjeku tijekom života stvara sve te osjećaje. Smrću ona napušta tijelo. Tko bi razrezao mozak na komade i ne bi našao ”ništa duhovno”, mogao bi pitati gdje je ta duša, no to bi pitanje bi bilo iz temelja apsurdno, traženje duhovnoga pomoću materijalnih instrumenata, kao da zračenje mjerimo kilogramima – među njima nema nikakve veze. Psihologija tvrdi da u čovjeku postoji određena duševna stvarnost. Pitanje je može li je se pronaći i kako. U psihijatrijskim terapijama za duševne bolesti daje se tableta, kemijski lijek, za duševni problem. Kakva je, dakle, veza između psihe i tijela? Ako čovjek proguta određenu tvar, ona utječe na stanje njegova mozga. Kako? Znanosti poput psihologije i filozofije mnogo se bave tim područjem, koje nazivamo psihofizičkim.

 

Stupnjevi duše

Židovska mistika1 objašnjava  da je čovjekova duša sastavljena od pet različitih dijelova: nefeš, ruah, nešama, jehida i haja.

Bog je uzeo bezoblični komad zemlje  i oblikovao ga u čovjeka, zato je čovjek (hebr.: adam) nazvan prema zemlji (hebr.: adama). U čovjekovu tijelu nalazi se i božanski duhovni dio, to je nefeš. Mjesto nefeša u čovjeku je krv, kako je rečeno: Jer krv je nefeš. 2 Dakle, nefeš zapravo ”kola” kroz sve dijelove čovjekovog tijela, dajući im duhovnu životnu snagu: vid i druga čovjekova osjetila. Ovo omogućuje sve njegove radnje, sve djeluje iz snage nefeša. U svetoj knjizi Zohar komentiraju se rečenice iz Tore: I udahne mu u nosnice duh života i čovjek postade živa duša.3 Tko puše, iz sebe puše.4 To znači da je čovjekova sposobnost za djelovanje zapravo sposobnost koju je dobio od samoga Boga. Svaki čovjek ima tu osnovnu razinu duše, nefeš

Ruah je viša duševna razina od nefeša, a mjesto mu je u srcu. Tu se razinu razvija izvršavanjem Božjih zapovijedi.

Nešama je visoka duševna razina, a nalazi se u mozgu. Postiže je se samo proučavanjem Tore, kako objašnjava Ari. Postoji stanje u kojem čovjek ima samo nefeš i ruah, bez nešame, a to je san. Svatko ima nešamu, no stupanj njezine razvijenosti različit je od čovjeka do čovjeka, u skladu s time koliko se bavi duhovnošću. Što više netko ispunjava micve i proučava Toru, nešama postaje sve jača. U snu, nešama napušta tijelo, zbog čega ujutro i blagoslivljemo: Bože moj, nešama koju si mi dao ... vratio si mi moju nešamu.... U snu čovjek živi, ali nije svjestan svojih osjećaja. Moguće je i stanje u kojemu čovjek ima nefeš i nešamu bez ruaha, dijela koji povezuje nešamu i nefeš, a to je stanje kliničke smrti. Umiranje je razdvajanje dijelova čovjekove duše: nefeš odlazi u grob, nešama se vraća Bogu ili – židovski rečeno - pod Prijestolje Vječnoga, ruah se, ako je postigao svoje ispunjenje, zajedno s nešamom penje u Edenski vrt, u vječni život, a ako nije postigao ispunjenje, kažnjava se u Gehinomu. Prema školi koja vjeruje u reinkarnaciju, vraća se dok se ne popravi.

Jehida i haja su razine emanacije do kojih se dospijeva tek dugim i napornim radom na ostalim dijelovima duše.

Svaka tjelesna stvar u svijetu ima duhovni korijen. Usporedivo je to s piramidom, čije široko podnožje predstavlja tjelesnost. Mi živimo u tjelesnome svijetu, u kojemu se nalazi najgrublja duhovnost, dok je na vrhu piramide najprofinjenija duhovnost. Dio čovjekove zadaće na ovome svijetu je da materijalno podigne na višu duhovnu razinu. Slika Boga, koja je upečaćena u nas u obliku duše usađene u naše tijelo, ne sliči tijelu. Tijelo je ograničeno vremenom i mjestom, ono je smrtno, ali duša se uzdiže daleko iznad materijalnih ograničenja. Zato se ograničenost tijela ne smije prenositi na dušu.

 

Čovjekova duša u židovskoj literaturi

Često se u židovskoj literaturi spominje duša: 

Vječni stvori čovjeka od zemljanoga praha i udahne mu u nosnice dušu života (nešama) i čovjek postade živa duša (nefeš)5. Nefeš i nešama su, dakle, ono što čovjeka čini osobitim među živim bićima i svim stvorenim.

Prah će se istaložiti na zemlju, kao što je bio, a duša će se vratiti Bogu, koji ju je dao6. Dok se smrću zemljin prah vraća zemlji, duša (ruah) se nakon smrti vraća Bogu, jer je duhovni dio čovjeka Božji udio, kojim je čovjek stvoren prema liku Božjem7.

U jutarnjoj molitvi također se spominje duša (nešama), koja će izići iz tijela: Bože moj, duša koju si mi dao ... i koju ćeš uzeti od mene i vratiti mi je u budućemu svijetu...

U vezi s Rahelinom smrću piše: ... i bi pri odlasku njezine duše, jer je umrla ...8 Odlazak duše smrću spomenut je doslovno. 

Abigajila kaže Davidu: Neka duša mojeg gospodara bude svezana u snopu života9

Podučava se: Rabi Eliezer kaže: ‘Duše pravednika su smještene pod Slavnim Prijestoljem, kako je rečeno: Neka duša mojeg gospodara bude svezana u snopu života.’ 10

Jer podučava se: Svih dvanaest mjeseci tijelo opstaje, a duša se diže i spušta. Nakon dvanaest mjeseci, tijelo nestaje.11

Rabin Y. M. Tuckachinsky alegorijski je objasnio postojanje duše nakon smrti12: “Dva su blizanca u majčinoj utrobi. Tijekom trudnoće primaju hranu putem pupka, a usta su im zatvorena. Mjesec za mjesecom tijelo im se okreće i približava izlazu. Njih dvojica počinju razgovor: ‘Svakim danom približavamo se izlasku. Što će se dogoditi nakon toga?’ Jedan od braće vjeruje u život nakon tople i ugodne utrobe, iako to ne može dokazati. Drugi dječak nepovjerljiv je i prihvaća samo ono što se može dokazati, stoga ne vjeruje u život nakon utrobe. Pobožni brat kaže: ‘Kada izađemo iz maternice vidjet ćemo mora, zvijezde, Sunce, brda, ljude koji hodaju, a nisu sklupčani kao mi...’ Nepovjerljivi brat odgovara mu: ‘O čemu govoriš? Čim izađemo, umrijet ćemo. Prestani sanjariti, nakon života u ovome svijetu postoji samo smrt. Možda to ne zvuči lijepo i ugodno, ali tako je logično.’ Pobožni kaže: ‘Sva ova ugoda u toploj utrobi nije ništa prema onome što ćemo naći kad izađemo. Zamisli da ćemo jesti ustima, a ne trbuhom.’ Nepovjerljivi brat nemilosrdno promotri pobožnoga i pomisli: ‘Moj jadni brat ne može podnijeti činjenicu da ćemo umrijeti.’ Pri porođaju pobožni blizanac izađe prvi. Njegov prosvijećeni brat, čujući plač pobožnog brata, počinje plakati, misleći: ‘Jadnik, da je ostao ovdje, bio bi još živ... Bio je tako divan, zašto je morao izaći i umrijeti...?’ Ova alegorija odnosi se na ovaj svijet i na budući svijet. Život u maternici je kratak i gori od života nakon maternice. Tijelo je tek privremena odjeća za vječnu dušu. Krajem života u maternici počinje pravi život, smrću tijela ”rađa” se duša u pravi svijet istine.

Mnogo je napisano o tome u kabalističkoj književnosti, Zoharu i Talmudu. Zohar objašnjava rečenicu: Jer neće me čovjek vidjeti i ostati živ13. Dok je čovjek živ, ne može vidjeti Boga, čak niti najveći među ljudima, Mojsije, nije to mogao, no kada Božji dio izađe iz tijela, on nije ograničen očima i ostalim dijelovima tijela, te tada njegovo duhovno, metafizičko biće, vraćajući se svom izvoru, lebdi bez tjelesnih ograničenja i vidi sve, pa i Božansko svjetlo14. Na drugom mjestu Zohara piše da se sve duše vraćaju u istinski svijet putem pećine Mahpele. U Talmudu, u traktatu Šabat, stoji da kada čovjek umre na ovome svijetu, dočekuju ga članovi obitelji. Ako mu se smiješe, to je dobar znak da će imati dobro mjesto u istinskome svijetu, a ako su tužni, to je loš znak. Zohar kaže, a tako piše i u knjizi Pirke derabi Eliezer, da kada čovjek stigne na istinski svijet, pokazuju mu se njegova djela u lice. To znači da mu se pokazuje njegovo pravo lice, kakvo je u svijetu istine, a ne kakvo je u svijetu laži, na ovom svijetu. U svijetu istine svi vide njegovo pravo lice, pa ga obuzima sram. To su najteže muke, koje se ne može usporediti s tjelesnim mukama. Ramban je napisao da je šesdeset godina Jobovih muka kao trenutak trpnje u Gehinomu. Nasuprot tomu, trenutak ugode na budućem svijetu bolji je od sveg uživanja ovoga svijeta, kao što piše: Ljepši je trenutak ugode na budućem svijetu od sveg života na ovome svijetu15. Talmud16 govori o slučajevima u kojima se čovjek nakon smrti vraća na ovaj svijet.

 

SMRT I VRIJEDNOST ŽIVOTA U ŽIDOVSTVU  

(etičko, medicinsko i halahičko gledanje na umiranje i smrt)

 

Vrijednost života je, nedvojbeno, jedna od najvažnijih tema u židovstvu. Nekoliko središnjih pitanja vezanih uz umiranje dodiruju pitanje svetosti života, primjerice: eutanazija, pobačaj, samoubojstvo. Razumijevanje vrijednosti života u židovstvu temeljno je i bitno za razumijevanje židovstva uopće, a osobito za razumijevanje njegova pristupa tim pojavama.

 

Eutanazija

Eutanazija znači ”dobra smrt” ili ”lagana smrt”. Riječ je grčkoga podrijetla: eu znači dobro, a thanatos znači smrt. Eutanazija je od sredine devetnaestoga stoljeća dobila i druge nazive: ubojstvo iz ljubavi ili ubojstvo iz milosrđa. Ovaj postupak pogađa djecu koja imaju teške tjelesne i duševne mane, teške duševne bolesnike i pacijente na umoru, koji nemaju nade za oporavak.

Pitanje se zaoštrilo tijekom posljednjih godina, jer danas uživamo ranije nezamislive medicinske i znanstvene mogućnosti za produljivanje očekivanog života. Produljivanje života međutim ne mora značiti i ozdravljenje ili poboljšanje kakvoće življenja, ponekad ono donosi tjelesnu ili duševnu trpnju. Produljenje života također može zahtijevati produljeni boravak bolesnika u bolnici, gdje je do smrti spojen na razne aparate, a ne umire u kući, u krugu voljene obitelji, kao što je to bilo nekad. Eutanazija stavlja liječnike, pravnike, vjerske službenike i filozofe, a dakako i bolesnika i njegovu obitelj, pred teške etičke, vjerske, pravne i medicinske probleme. Pitanje je dobilo i velik odjek u široj javnosti.

Židovstvo pripisuje životu najvišu vrijednost. Kraćem ili dužem trajanju čovjekovog života ne može se pripisati određena vrijednost. Svaka sekunda čovjekovog života  vrijedna je kao i brojne godine, stoga je odlučena halaha: Jednako je ako se umori zdravoga ili smrtno bolesnoga, čak i onoga na umoru: kazna je smrtna17. Razlog je u tome što ... vrijednost života nema konačne mjere i granice ... u zakonu Tore nema razlike između ubojice zdravoga mladog čovjeka, koji bi poživio mnoge dane, i ubojice stogodišnjaka na umoru18. Prema tome, čak i za bolesnika na umoru mora se prekršiti šabat, ako će mu to omogućiti da poživi makar još jedan sat. Zbog toga, kao i zbog halahičkog shvaćanja vrijednosti života, donesen je propis prema kojemu je terapija koja može skratiti ionako (prema procjeni) kratkotrajan život koji bolesniku još preostaje, dopuštena samo u slučaju u kojem dodatno liječenje pruža nadu da mu se život produži. To je dopušteno i uz dvojbu o uspjehu terapije19. Taj židovski pristup prihvaćen je u svjetskim kulturama, iako ne svima20. I Hipokratova zakletva je bliska židovskome pristupu: ”Neću dati otrov nijednom čovjeku, čak i ako on to zatraži od mene, a neću mu ni savjetovati da ga uzme.”

 

Liječnik u židovskom pravu

Tora je dala liječniku pravo da liječi, jer je rečeno: ...doista ćeš liječiti21. U liječnikovom poslu nema sukoba ni suprotnosti Božjoj volji. Liječnikov je posao veliko dobročinstvo, pa i obveza, on ne smije uskratiti liječenje. Tora kaže: Ne stoj nad krvlju svog bližnjeg!22 Odatle su rabini naučili23 da svatko mora spasiti bližnjega koji se nalazi u opasnosti, svim mogućim dostupnim sredstvima: svojim tijelom, novcem ili znanjem24.

 

Bolesnik u židovskom pravu

U židovstvu postoji obveza bolesnika da učini što može za ozdravljenje, jednako kao što postoji obveza liječnika da liječi. Tko odbije liječiti se krši riječi Tore:  ... ali vašu krv tražit ću za vaše duše25; ... i pazite dobro na svoje duše26. Obveza ozdravljenja proističe iz važnog židovskog načela pikuah nefeš, to jest “životna opasnost”, koje odgađa sve zapovijedi iz Tore27. U židovskom zakonu bolesnik nema samo dužnost, već, dakako, i temeljno pravo na primjenu medicinskoga liječenja i na izbor liječnika. To pravo, kao i  druga prava, poput prava na život, na svoje tijelo i na ljudsko dostojanstvo, proistječe iz stvaranja čovjeka ”prema Božjem liku”28.

 

Vrste eutanazije: aktivna i pasivna

Aktivna eutanazija odnosi se na davanje lijeka ili druge tvari koja će ubrzati smrt. To može učiniti liječnik ubrizgavanjem otrova bolesniku, ili sam bolesnik uz pomoć liječnika, kao neku vrstu samoubojstva. U židovskom halahičkom svijetu aktivna eutanazija je apsolutno zabranjena. To je u svakom smislu ubojstvo. Liječnik je ovlašten i obvezan isključivo liječiti. U trenutka kada liječnik namjerava skratiti bolesnikov život, na njega se odnosi, kao i na svakog drugog čovjeka, zabrana: Ne umori!29 Ako umori, pripada mu kazna za ubojice. Aktivna eutanazija zabranjena je i kada je bolesnik, pri punoj svijesti, usmeno ili pisano dao pristanak na nju. On ne smije odustati od vrijednosti života, jer to je apsolutna vrijednost. Tako piše u Mišni: Mimo svoje volje si začet, mimo svoje volje si rođen, mimo svoje volje živiš i mimo svoje volje umireš30. Važno je napomenuti da bolesnikov pristanak, pa i izričit, ne svjedoči uvijek o njegovoj neovisnoj odluci. Društvo koje podupire eutanaziju dovest će do toga da će se ljudi osjećati obveznima na brzo umiranje, kako ne bi bili na teret obitelji ili društvu. Tako će ”pravo na umiranje” postati ”obveza umiranja”.  Takvo društvo prouzročit će i zanemarivanje istraživanja na području sprečavanja boli, te izučavanja određenih bolesti. Povjerenje između liječnka i bolesnika bit će uništeno, a liječnik neće uživati povjerenje društva.

Pasivna eutanazija može značiti ili suzdržavanje od terapije koja bi produljila život bolesnika (izbjegavanje priključivanja na aparate za održavanje života), ili prekid terapije čiji je cilj produljivanje života (isključivanje aparata za održavanje života, na koji je bolesnik priključen). Nasuprot apsolutnoj zabrani aktivne eutanazije, u židovskom se pravu javljaju različita mišljenja o pasivnoj eutanaziji. Nalazimo se između dva temeljna halahička načela: s jedne strane je vrijednost života i njegova svetost, kao najviša vrijednost, koju moraju  čuvati i liječnik i bolesnik; s druge strane je također velika vrijednost u sprečavanju muka, trpljenja i tjelesne i duševne boli bolesnika. Ova halahička obveza odnosi se i na čovjeka koji je osuđen na smrt, prema izreci mišnajskih rabina: Voli bližnjega kao sama sebe - pronađi mu laganu smrt31. Prema tome, naši su učenjaci odredili da, kako bi se spriječila patnja i poniženje čovjeka kojega se izvodi na pogubljenje, prije pogubljenja mu treba dati alkoholni napitak32.

Kombinacija dvaju načela, svetosti života i izbjegavanja patnje, daje halahičko rješenje: Kao što je zabranjeno ubrzati prirodnu smrt izravnim činom (aktivna eutanazija), jer se skraćivanje bolesnikovog života makar i za jedan trenutak smatra krvoprolićem, tako je zabranjeno dati terapiju umirućem bolesniku kojemu nema spasa, ako je ta terapija mučna i bolna, jer to bi bilo aktivno nanošenje boli i muka. Postoji manjinsko mišljenje33, koje ovaj propis ograničava samo na bolesnika na umoru, za kojega se ne očekuje da mu preostaje živjeti više od sedamdeset dva sata. Ima halahičkih mišljenja koja ne zabranjuju produljavanje života čak ni ako to prouzrokuje bolove. Dakle, svaka redovita terapija koju bolesnik dobiva, poput zraka i hrane, mora se nastaviti osiguravati i ne smije se prekinuti. Dopušteno je samo odustati od davanja lijekova za liječenje osnovnog oboljenja, koje vodi do skore smrti (primjerice: rak), jer iako bi to možda malo produžilo život, donijelo bi bolesniku velike muke.  

Židovstvo naučava da se ne smije činiti razliku u vrijednosti ljudi: između bogatoga i siromašnoga, onoga bez mane i onoga s manom, između duševno zdravog i bolesnog. Svi su ljudi jednako vrijedni, jer su stvoreni prema Božjem liku. Židovstvo odbacuje načela kultura koje su učinile razliku među ljudima, poput, primjerice, društva koje opisuje Platonova filozofska teorija34, prema kojoj prikraćene ne treba ostaviti na životu, jer su teret društvu. Takva teorija bila je prakticirana u grčkom gradu-državi Sparti. Taj pristup, kojemu je izvor u dalekoj prošlosti, nije nestao. U dvadesetom stoljeću ”prosvijećena” Njemačka projektom T4 Trećeg Reicha pobila je 275.000 duševnih bolesnika, zaostalih u razvoju, stanovnika staračkih domova i drugih ”ljudi koji su na teret” (mnogi od žrtava su bili Nijemci). Njihov je život bio smatran bezvrijednim i proglašeni su teretom društva. Tjelesno ili duhovno prikraćene ubijali su plinom, a to je kasnije poslužilo nacistima kao način i predložak za gradnju logora smrti i plinskih komora, u kojima su nacisti, prema svojoj “rasnoj teoriji” umorili dio od oko šest milijuna Židova smrtno stradalih u Holokaustu. 

Sudovi u Sjedinjenom Američkim Državama35 odlučili su već 1976. godine da je dopušteno, uz sudsku odluku, odvojiti bolesnika od respiratora, a ne samo odustati od priključivanja. Godine 1983. donesena je odluka da je dopušteno prestati davati hranu i tekućine vegetirajućem bolesniku koji samostalno diše, pa ga se samo izgladnjivanjem može dovesti do smrti. Odnedavna se aktivna eutanazija primjenjuje u Belgiji i Švicarskoj, jer je donedavna Nizozemska bila jedina zapadna demokracija u kojoj je dopuštena aktivna eutanazija, službeno od 1993. godine, kada je u parlamentu prihvaćen zakon koji priznaje aktivno ubojstvo iz milosrđa. Počelo je molbom prisebnoga bolesnika da ga liječnik ubije otrovom; nakon toga dopustili su usmrćivanje teško bolesne djece, uz dopuštenje roditelja; zatim su dodane još dvije kategorije bolesnika koje je dopušteno usmrtiti: one u dugotrajnoj komi i neubrojive bolesnike, poput onih koji pate od Azheimerove bolesti. Stoga ne čudi što opasnost koju nosi eutanazija Abraham Steinberg (predstojnik pedijatrijskog odjela bolnice i medicinskog centra Šaare cedek u Jeruzalemu i predsjedavajući komisije za medicinsku etiku) naziva ”klizavom strminom”, što znači da onoga trenutka kad se odlučimo za put eutanazije, teško je uvijek odrediti granicu, a to dovodi do kotrljanja koje iz godine u godinu proširuje krug dopuštenih usmrćivanja, kao što se danas događa u Nizozemskoj. ”Broj na ovaj način usmrćenih u Nizozemskoj zasigurno nije poznat, no prema raznim procjenama čini se da se radi o pet do deset tisuća godišnje. Dakle, za nekoliko godina od početka ovoga puta, u Nizozemskoj se zna o raznim i teškim odstupanjima. Samo mali dio aktivnih eutanazija prijavljuje se prema propisima, bilo je slučajeva ubojstava male teško bolesne djece, čak bez pristanka roditelja, učinjena su ubojstva iz milosrđa nad pacijentima bez svijesti,  u mnogim slučajevima odluku je donio jedan liječnik bez sudjelovanja i savjetovanja s drugim, što je u suprotnosti s onim što određuje zakon. Netko je ustvrdio da se eutanazija u  Nizozemskoj otela kontroli, te da se događaju stotine i tisuće slučajeva ubojstva iz milosrđa bez pristanka ubijenoga i bez izvješća vlastima. Osim toga, suvremeni pristup eutanaziji pokrenuo je u Nizozemskoj prijelaz sa stajališta koje priznaje i dopušta taj čin, na stajalište koju pretpostavlja pristanak liječnika na takvu zamolbu kao na moralnu obvezu za okončanje nekorisnog života.” 36

 

Pobačaj

Tema  umjetno izazvanoga pobačaja je vrlo složeno pitanje. Kroz nekoliko načela može se promotriti opće židovsko stajalište prema prekidu trudnoće. S obzirom na složenost pitanja, osnovna načela ne mogu pružiti potpune odgovore. Svaki pojedini slučaj treba dati na razmatranje rabinu koji je stručnjak za pitanja medicine i halahe. 

O halahičkoj zaštiti fetusa saznajemo iz Tore: Onome koji prolijeva krv čovjekovu, čovjek će krv proliti, jer prema liku Božjem stvoren je čovjek37. Talmud komentira tu rečenicu: Tko prolijeva krv čovjeka u čovjeku, krv će mu se proliti. Tko je čovjek u čovjeku? Reci: to je zametak u utrobi majke38. Otuda izvode naši učenjaci da je zabrana ubojstva fetusa sadržana u zabrani krvoprolića. Zabrana je zajednička sinovima Noinim i Židovima, iako razlike postoje. Jedna je u kazni, koja je za potomke Noine teža39, zatim potomku Noinom dopušteno je ubiti fetus tijekom prvih 40 dana trudnoće, što je Židovima zabranjeno. Spašavanje fetusovog života za vrijeme cijele trudnoće potiskuje zabrane Tore, pa je tako, primjerice, dopušteno kršiti šabat kako bi ga se spasilo, da bi u budućnosti mogao držati mnoge šabate. Osnovna razlika u statusu između čovjeka i fetusa je u tome što se ne žrtvuje život čovjeka radi života fetusa. Dakle, ako je neki čovjek ucijenjen: ako ne ubije nekoga, ubit će njega, on mora žrtvovati svoj život i ne smije umoriti, međutim, ako ga prisiljavaju da iskupi svoj život životom fetusa, ne mora žrtvovati svoj život kako bi spasio fetusov, te ima pravo prekinuti trudnoću40. Osnovno pravilo o prekidu trudnoće kaže da je pobačaj zabranjen kad razlozi za njegovo zahtijevanje nastaju radi izbjegavanja novčanoga i društvenoga opterećenja (materijalne i društvene teškoće).

         Ima, međutim, okolnosti u kojima se pobačaj traži zbog zdravstvenog stanja majke ili fetusa. Ako nerođeno dijete ugrožava život majke, dopušteno ga je usmrtiti da bi se spasilo majčin život, no ako se već rodila glava, ne smije ga se ubiti čak i kad je majka u opasnosti. Mišna to objašnjava: Ne odbacujemo dušu zbog duše41, jer je dijete od trenutka rođenja u svakom smislu čovjek, a ne smije se ubiti nijednog čovjeka radi života drugog čovjeka. Kada postoji zabrinutost za duševno zdravlje majke, općenito postoji mogućnost prekida trudnoće42, ako postoji medicinsko mišljenje da će nastavak trudnoće povećati rizik za život majke, kao što je pogoršanje njenog psihičkog stanja. Tada nije potrebna medicinska sigurnost, već dostaje vjerojatnost. Svaki slučaj i njegove okolnosti osobiti su, pa se treba posavjetovati s rabinom stručnim za to pitanje. Dopuštenje za prekid trudnoće moguće je dati zbog sumnje na psihičku bolest u slučaju da je majka bila duševno bolesna prije trudnoće, ili je bolest nastala kao posljedica svijesti o nenormalnoj trudnoći, poput, primjerice, u slučaju kad je trudnici poznato da joj fetus ima Tay-Sachsovu bolest, što je može dovesti do osjećaja beznadnosti.

Rabini koji donose halahičke odluke različito se odnose prema prekidu trudnoće zbog mogućega urođenog poremećaja ili bolesti fetusa. U slučajevima u kojima se mogući prekid trudnoće ne procjenjuje zbog opasnosti za život majke, nego zbog opasnosti za zdravlje fetusa (primjerice kad majka tijekom određenoga razdoblja trudnoće oboli od rubeole), treba se obratiti istaknutim rabinima na području medicine i halahe. U slučaju Tay-Sachsove bolesti, mišljenja se razilaze: neki smatraju da je zabranjeno pobaciti fetus, pa čak i da se ne smije obavljati amniocenteza ili biopsija koriona radi dijagnoze, jer te pretrage sadržavaju rizik za zdravi fetus43, odnosno mogu ga zdravstveno ugroziti ili prouzročiti njegovu smrt. S druge strane, ima onih koji smatraju da se u takvome slučaju smije učiniti pretrage, pa i pobaciti takav plod. U slučaju hidrocefalusa, glava fetusa je velika i puna tekućine, zbog čega dijete ne može iz maternice izaći prirodnim putem. Smatra se da je očekivani život tako bolesnog djeteta vrlo kratak, nekoliko mjeseci, pa čak i samo nekoliko dana. Postoje dvije medicinske  mogućnosti: uvesti iglu u glavu fetusa i izvući tekućinu, čime se glava smanjuje, a fetus umire, pa ga se može izvući, ili se može učiniti carski rez i omogućiti djetetu da poživi kratko vrijeme. Prema halahi, treba operirati carskim rezom, a ne ubijati fetus, ako carski rez neće majku dovesti u životnu opasnost. No ako će carski rez predstavljati životnu opasnost za majku, ubija se čak i zdravi fetus u slučaju da se ne može roditi drukčije nego carskim rezom.

 

Samoubojstvo

Mišna kaže: Mimo svoje volje si začet, mimo svoje volje si rođen, mimo svoje volje živiš i mimo svoje volje umireš.44 Biti ili ne biti, to u židovstvu nije pitanje. Židovska pitanja su: kako živjeti, što je put židovskog života, kakva je naša uloga u svijetu? Naše postojanje na svijetu je činjenica, protiv koje se nemamo pravo pobuniti ili je promijeniti. Samoubojstvo je ubojstvo u svakom smislu riječi, nema razlike između onoga koji ubije sebe i onoga koji ubije drugoga. Tora kaže: Ne umori! 45, bez razlike ubija li čovjek drugoga ili sebe. Talmud46 uči zabranu samoubojstva i uopće zabranu samoozljeđivanja iz Božjih riječi Kajinu, nakon što je ubio Abela: Ali vašu ću krv za vaše duše tražiti, od svake životinje ću je tražiti, i od čovjeka, od svačijeg brata, tražiti ću dušu čovjekovu47.

Prema židovskoj mistici, duša samoubojice ne nalazi mir: ne može se vratiti u tijelo, jer je uništeno, a ni u svijet duša ne može ući prije nego joj dođe vrijeme. Prema halahi, ne iskazuje se počast samoubojici, ali zabranjeno je prouzročiti daljnju bol njegovoj obitelji, jer oni najviše pate. Stoga se održavaju svi žalobni običaji vezani za čast obitelji, dopušteno je posjećivati ih i tješiti. Svi običaji koji su vezani za počast mrtvome, ne održavaju se. Ne pokapa ga se u središnjem dijelu židovskoga groblja, nego u kutu, uz rub. Ne drži se ni nadgrobni govor, čak i ako je za života učinio mnoga dobra djela, niti se moli kadiš na groblju, već samo u sinagogi, tijekom godine.


 SVETOST ŽIVOTA I SVETOST TIJELA

Još nekoliko tema odnosi se istodobno na vrijednost i svetost života, ali i na svetost i nepovredivost tijela, kao što su, primjerice, pitanja obdukcije, donacije organa i kremiranja.

 

Obdukcija i donacija organa

Na temelju židovskog stajališta prema donaciji organa, u ovom se problemu sučeljavaju dva temeljna načela48. Prvo je postojanje životne opasnosti (pikuah nefeš), koje životu daje najvišu vrijednost, pa je dopušteno prekršiti sve Božje zapovijedi iz Tore da bi se spasio život. Taj pristup neupitno podupire donaciju organa, kada ona spašava život. Drugi je zabrana oskvrnjivanja mrtvog tijela, jer židovski zakon zabranjuje nam oskvrnjivanje tijela, za života i poslije smrti. Tijelo umrloga bilo je dom za svetu dušu, te se prema njemu odnosimo s poštovanjem. Svaki dio tijela mora biti pokopan, bez razlike u odnosu na njegovu veličinu ili mjestu u tijelu, jer je duša (nefeš) krvlju kolala cijelim tijelom bez iznimke, budući da organ bez dotoka krvi ne može opstati. (To je razlog što nakon terorističkih bombaških napada u Izraelu vidimo strašan prizor u kojem članovi hevre kadiše  - svetoga pogrebnog društva - sakupljaju i stružu s ceste dijelove ljudskih tijela.) Jasno je da se takav pristup suprotstavlja donaciji organa koja pogađa cjelovitost tijela. Ako smo, dakle, suočeni s ta dva suprotstavljena načela, je li moguća halahička ravnoteža među njima? Jest. Donacija organa koja ispunjava određene uvjete nije samo dopuštena, već je i micva, jer vrijednosti života nema granice.

Donacija organa je dopuštena kada je organ neposredno potreban za određenog primatelja, uključujući i presađivanje organa sa živog davatelja (bubreg), ili s umrlog davatelja. Mišljenja rabina glede donacije srca i jetre razlikuju se, zbog toga što su srce i jetra prikladni za transplantaciju samo ako su izvađeni iz tijela u kojem srce još kuca. Bitno pitanje je kada prema halahi nastupa smrt. Odgovor na to pitanje uzrok je za razmimoilaženja u mišljenjima. Jedno mišljenje, koje dopušta presađivanje, određuje nepovratni prestanak samostalnog disanja kao trenutak smrti, a time vidi smrti u prestanku rada mozga, uključujući i moždano deblo, budući da mozak pokreće i samostalno disanje. Drugo mišljenje zabranjuje presađivanje srca, jer u aktivnost srca vidi znak života. Izričito je zabranjeno ubrzati smrt davatelja presađivanjem organa ili na drugi način, pa i u slučaju kada je organ žurno potreban za određenog primatelja, jer je svako neprirodno i svjesno skraćivanje života ubojstvo u svakom smislu riječi. Glavni rabinat i rabin Moshe Feinstein dopustili su presađivanje srca pod navedenim okolnostima, uz uvjet da jedna skupina stručnjaka određuje je li nastupila smrt, a druga obavi usađivanje. Također je potrebno prije vađenja srca ustanoviti prestanak samostalnog disanja i nenazočnost aktivnosti u moždanom deblu tijekom najmanje 12 sati. Opasnost dolazi iz želje liječnika da za presađivanje dobiju organ u najboljem stanju, makar to ponekad išlo na račun skraćivanja života davatelja. No smrt davatelja mora biti sa sigurnošću ustanovljena kao prirodna, u skladu sa židovskim zakonom, stoga je ne smije ustanoviti liječnik koji je zainteresiran u određenom slučaju presađivanja.

Zbog načela zabrane oskvrnjivanja tijela izričito je zabranjeno darovati organe u ”banku organa”, jer se ne radi o određenom primatelju koji žurno treba određeni organ, nego o sakupljanju organa, koji se ponekad uopće ne upotrijebe za usađivanje, jer prođe određeno vrijeme od vađenja. Iz istog razloga zabranjeno je darovati organ ili tijelo znanosti radi medicinskog istraživanja ili radi vježbe na medicinskom fakultetu, osim ako obdukcija može donijeti žurno potrebnu informaciju koja nekome može izravno pomoći. Stoga se svaki slučaj mora zasebno ispitati, zbog mnoštva halahičkih pitanja vezanih za ovu temu, koja zahtijevaju savjetovanje rabina stručnog za to područje. Neupitno je zabranjeno potpisati općenitu karticu o darovanju organa ako se ne navedu opisani uvjeti.

 

Kremiranje 

U židovstvu je mrtvo tijelo dopušteno samo pokopati, prema rečenome u Tori: ... dok se ne vratiš u zemlju, jer od nje si uzet, jer prah si i u prah ćeš se vratiti49. U skladu s time, spaljivanje tijela je u židovstvu nedvojbeno zabranjeno. Jedno od Trinaest načela židovske vjere, koje je sastavio Rambam, jest ona o uskrsnuću mrtvih50. Prema tom načelu, u budućnosti će biti uskrsnuće mrtvih, koji će ustati iz grobova, kako je napisano u Ezekielovoj viziji suhih kostiju51 i u Knjizi Daniel52. Čovjek koji da spaliti svoje tijelo, uništava svoje kosti, koje bi trebale ustati iz groba i dobiti meso, tetive i kožu. Time zapravo izjavljuje da ne vjeruje u uskrsnuće mrtvih. Takav čovjek se odvaja od židovskog naroda i za njega nema mjesta u budućemu svijetu53. Ovo ne vrijedi za Židove koji su tijekom povijesti spaljeni kao žrtve nasilja, na lomačama Inkvizicije ili u Holokaustu, jer se nije radilo o dragovoljnom spaljivanju tijela, nego o strašnome zločinu, odnosno uništavanju tragova zločina. Odlučujući su svjesni postupci na ovome svijetu. Prema njima se čovjeku sudi kad mu dođe vrijeme. Onaj koji je svijet stvorio iz ničega, moći će uskrsnuti tijelo i iz pepela tijela spaljenoga u Auschwitzu, ili na bilo kojem drugom mjestu na svijetu.

 ____________________________________________________

1. Berešit raba 14,9

2. Pnz 12,23

3. Post 2,7

4. Zohar sv. 1 Post paraša Berešit 49a

5. Post 2,7

6. Prop 12,7

7. Post 1,26

8. Post 35,18

9. 1Sam 25,29

10. BT Šabat 152b

11. ibid.

12. Tuhačinski, J. M., Gešer hahajim 3

13. Izl 33,20

14. Bemidbar raba 14,22

15. M Avot (Rečenice otaca) 4,17

16. BT Hagiga 5a

17. MT Hilhot roceah ušemirat hanefeš 2,7; vidi i ŠA Jore dea 339,1

18. Tuhačinski, J. M., Gešer hahajim, Dine avelut 1,2

19. više vidi u Steinberg: Enciklopedija halahtit refuit, sv. 4., natuknica Note lamut

20. Gruman, G. J., Encyclopedia of Biotics, str. 261.-168.

21. Izl 21,19

22. Lev 19,16

23. BT Bava kama 81b; vidi i Sanhedrin 73a

24. Rambam, Komentar na Mišnu, Nedarim 4,4

25. Post 9,5

26. Pnz 4,15

27. vidi Židovstvo, život, teologija I filozofija u poglavlju Šabat, “pikuah nefeš”.

28. Post 1,27

29. Izl 20,12; Pnz 5,16

30. M Avot (Rečenice otaca) 4,22

31. Lev 19,18; vidi i BT Bava kama 51a i Sanhedrin 45a

32. BT Sanhedrin 43a

33. Bleich, J. D., Judaism and Healing, Halakhic Perspectives, 1981, str.141.

34. Platon, Država 3, str. 405

35. vidi sudsku presudu Slučaj Quinlan 355 A.2d. 647 (1976)

36. Steinberg, Enciklopedija halahtit refuit, sv. 4. Jerusalem 1996, natuknica Note lamut, str. 93-94.

37. Post 9,6

38. BT Sanhedrin 57b

39. vidi Tosafot komentar na Gemaru, BT Sanhedrin 57a

40. vidi BT Pesahim 25b

41. M Ohalot 7,6; vidi i MT Hilhot roceah ušemirat hanefeš 1,9

42. BT Joma 85a,b i Tosafot odsječak Ulefakeah hagal

43. pri amniocentezi 1:300, CVS 1:70

44. M Avot (Rečenice otaca) 4,22

45. Izl 20,12

46. BT Bava kama 90b

47. Post 9,5

48. Bleich, J. D., Judaism and Healing, Ktav Publishing, 1981

49. Post 3,19

50. Trinaest načela vjere, Predgovor Rambamovom komentaru Mišne, Sanhedrin, poglavlje Helek, Mossad Harav Kook, str. 148.

51. Ez 37

52. Dan 12,2

53. M Sanhedrin 10,1; vidi i Midraš Tanhuma, Vaera 1

 

Za Spomen pripremio:

Rabin dr. Kotel Da-Don

(prema ulomku iz knjige Židovstvo, Profil, Zagreb, 2004.)