SMRT U ŽIDOVSTVU

Od kamenodobnih kultura, preko visokorazvijenih kultura staroga vijeka pa sve do naših dana, i od religije do filozofije, možda glavno pitanje ljudskoga života je eshatološko, odnosno: što je nakon smrti? Židovstvu, za razliku od mnogih drugih religija, osobito od dviju drugih objavljenih religija - mlađega kršćanstva i mnogo mlađega islama - središnja životna tema nije u eshatološkome, odnosno središte promišljanja nije o "onostranome", zagrobnome, već u ispunjavanju Božjih zapovijedi.

Židovski narod i njegovo vjerovanje nastali su prije više od 3300 godina, nakon u Bibliji opisanoga izlaska iz egipatskoga ropstva. Pri nastanku te nove religije sjećanje na egipatski kult mrtvih još je bilo živo i pobuđivalo je odbojnost. Stoga su se Židovi primanjem 613 micvot (Božjih odredaba) na brdu Sinaju posvetili životu, a ne smrti, jer čovjek te odredbe može provoditi samo za života. Ispunjavanje Božjih zapovijedi namijenjenih njima samo će sobom donijeti budući život, i to jednako Židovima i nežidovima, što židovstvo bitno izdvaja iz drugih dviju objavljenih religija, koje naučavaju da je spasenje moguće jedino putem njih.  

U židovstvu se blagoslovljenim smatra dug i ispunjen život, nakon kojega dolazi smirena smrt.

Tugovanje za pokojnikom je strogo podređeno sustavu propisa vezanih uz umiranje, smrt, pogreb, žalobne dane i sjećanje na pokojnike. Svrha propisa o dopuštenome i zabranjenome u tugovanju je u brizi o ožalošćenima, koji moraju imati mogućnost tugovanja zbog gubitka koji su doživjeli, ali ne smiju pretjerivati u tužnim osjećajima, jer bi ih to moglo odvesti u bolest.

Umirućemu u bolovima dopušteno je davati analgetike i omamljujuća sredstva, a u slučaju teške patnje i kada nema nikakve nade u oporavak, ne primjenjuje se medicinsku tehnologiju koja će umjetno produžiti život. Uređaji i sredstva koji umjetno produljuju život u takvom se slučaju smiju isključiti, ali smrt se ničim ne smije aktivno ubrzavati.

Ako je u mogućnosti, umirući će pred bližnjima obredno ispovjediti grijehe i oprostiti se s obitelji, te izgovoriti riječi molitve Šema Israel Adonaj eloheinu Adonaj ehad (hebr.: Čuj Izraele, Gospodin je naš Bog, Gospodin je jedan jedini). Ukoliko nije sposoban za to, izgovorit će ju umjesto njega bližnji. Nakon smrti, tijelo se polaže na pod, licem prema izlazu, skupljenih nogu i sklopljenih ruku, zatvorenih očiju, pokriveno plahtom, pokraj glave mu gori svijeća. Zastiru se sva zrcala i zrcalne površine (poput TV ekrana), te slike na zidovima u pokojnikovu domu. Tijelo se ni u jednom trenutku ne ostavlja samo. Obitelj je od toga trenutka do nakon sprovoda oslobođena svih ostalih vjerskih obveza, kako bi se mogla posvetiti isključivo posljednjem činu poštovanja prema pokojnom članu. Pri iznošenju tijela iz kuće otvaraju se svi prozori, a sva voda koja se u posudama našla u kući izlijeva se.

U većim židovskim zajednicama (a nekada je tako bilo u svima) djeluje Hevra Kadiša (Sveta udruga) odnosno pogrebno društvo. Njezini članovi pomažu siromašnima, bolesnicima, umirućima i njihovim obiteljima, skrbe za sve potrebno: od pomoći umirućemu, šivanja obvezne posebne jednostavne bijele ukopne odjeće, do izrade lijesa, kopanja groba i sprovoda. Oni ne smiju biti plaćeni za svoj trud, već se njihov prinos drži velikom vjerničkom zaslugom (u suvremeno doba ovo se postupno napušta). Ženu će obredno oprati žene, a muškarca muški članovi pogrebnog društva, koji će ga i obredno obrezati ako zbog bilo kojeg razloga nije za života bio obrezan. Nakon pranja tijela pokojnika će opremiti za pogreb i obući u posebnu bijelu ukopnu odjeću tahrihim.

Pogreb se obavlja što je moguće ranije, po mogućnosti u roku od 24 sata, ali se ne smije obaviti na šabat (od petka predvečer do subotnje večeri) i prvoga dana židovskih blagdana. Kremiranje nije dopušteno i odbacuje se kao postupak bez poštovanja prema pokojniku, osim u reformiranim zajednicama, prema rečenici iz biblijskog Postanka (3,19): „Prašina si i u prašinu ćeš se vratiti.“ Stoga u izvornom židovskom pogrebu nije bilo lijesa, već se tijelo umotano u pogrebnu odjeću polagalo u zemlju. Gdje to nije moguće, nastoji se da lijes bude što jednostavnije izrade i od što manje otpornog drva. Pogreb vodi predmolitelj, muškarac koji poznaje obred, koji nije nužno rabin (rabin nije zaređeni svećenik već duhovni vođa zajednice). Pogrebnim govorom pred otvorenim grobom (hebr.: hesped) predmolitelj i bližnji koji su ga poznavali ističu zasluge pokojnika, ali od toga se mora odustati ako je sprovod u dane Hanuke, Purima i neke druge radosne dane tijekom godine. Sudjelovanje na nečijem sprovodu smatra se micvom (dobrim, zaslužnim, bogougodnim djelom)

Svaki pokojnik mora imati zaseban grob (samo blizanci se smiju pokopati u isti grob, jer su i rođeni zajedno), te bračni parovi često unaprijed kupuju dva groba jedan uz drugi.

Na sprovod se ne donosi rezano cvijeće, kao ni kasnije na grob, jer se to, premda nije strogo zabranjeno, smatra poganskim običajem. Također se ne svira na instrumentima niti se pjevaju svjetovne melodije, već se izgovaraju psalmi. Uobičajeno je da su to psalmi 16, 23 i 91, koji govore o ufanju pokojnika u Božju milost i (vječno) spasenje. Nakon što pokojnikovi najbliži bace po šaku zemlje na lijes, muškarci iz zajednice pomažu ga zasuti zemljom. Za to se vrijeme tri puta izgovori hebrejska rečenica: I on, milostivi, oprašta grijeh i ne uništava, već je često odustao od srdžbe i nije razbudio svoj gnjev. Nakon zatvaranja groba, okupljeni mole molitve kadiš i El male rahamim (Bože pun milosti). Ni tada ni kasnije nema posebne molitve kojom bi se od Boga molila milost za pokojnikovu dušu, već se molitvama slavi i uzvisuje Božje ime, a osobito se u tome ističe molitva kadiš (aramejski: svet), kao svojevrsna molitva za mrtve. 

Najbližim članovima obitelji smatra se sedam kategorija srodnika: majka, otac, suprug, supruga, brat, sestra, dijete. Tijekom obreda na samome grobu pokojnikova najbliža rodbina čini kerija (hebr.: deranje), odnosno u znak žalosti razdere si ovratnik, izgovarajući: Baruh ata, Adonaj eloheinu, dajan haemet (Blagoslovljen si ti, gospodine Bože naš, istinski suče), prihvaćajući time Božju odluku, te se mire sa smrću pokojnika. U žalosti za majkom i ocem razdere se lijevu stranu ovratnika (na strani srca), a tako razderana odjeća nosi se kasnije do kraja jednomjesečne žalosti, nakon čega se ne smije popraviti i nositi. Za ostalim članovima najuže obitelji razdere se desnu stranu ovratnika, a razdor ne mora biti dubok i odjeća se nakon razdoblja žalosti smije popraviti. U žalosti za ostalom rodbinom ne razrezuje se ovratnik. Najbliži krug ožalošćenih i nakon sprovoda tijekom žalosti odijeva staru odjeću koju su rasporili na sprovodu.
Za pogreb se ne odijeva nova, svježe izglačana i lijepa odjeća. Nošenje crnine, trake na rukavu i slično nije dopušteno, jer je zabranjeno preuzimanje običaja drugih naroda (koji su u doba nastanka židovstva svi bili poganski).

Odlazeći s groblja, peru se ruke i pušta se da se osuše na zraku, jer groblje je obredno nečisto mjesto (zbog čega potomci hramskih svećenika, koeni, ne smiju stupiti na groblje osim radi pogreba oca i majke, supruge, braće i sestara, te djeteta).

Kratko razdoblje od smrti do pogreba naziva se aninut (stanje žalosti), a neposredno nakon pogreba počinje razdoblje sjedenja šive (šiva = hebr. sedam), odnosno sedam dana žalosti. Tijekom prvih sedam dana u domu pokojnika neprestano gore svijeće nerot nešama (dušica). Ožalošćeni ne izlaze iz kuće, ne rade, ne vesele se, ne slušaju glazbu ni gledaju televiziju, obavljaju samo najosnovniju higijenu, ne obuvaju se, ne odijevaju novu odjeću, ne briju se i ne šišaju, bračni dodiri nisu dopušteni. U kući se sjedi na podu ili na niskim stolcima, a spava se na prostirkama ili madracima na podu. Ne izlazi se ni radi molitve, već muškarci dolaze u kuću pokojnika kako bi činili minjan (molitveni kvorum od 10 muškaraca) te uz molitvu mogli izreći i molitvu kadiš (koja se bez minjana ne smije izgovarati). U prvo vrijeme ožalošćenima se ne iskazuje sućut, jer se drži da su još neutješni, prema rečenici iz Joba (2,13): Sjedili su s njim na podu tijekom sedam dana i sedam noći, a nitko ne progovori s njim ni riječ, jer vidjeli su da je bol golema. Kasnije se kaže: Tenuhemo min hašamajim - Neka vam utjeha dođe s neba!

U domu ožalošćenih hrana se ne priprema, već ju donose rođaci i prijatelji, osobito simboličnu hranu tugovanja: leću i kuhana jaja (koji zbog okruglog oblika simboliziraju životni ciklus, pa time i potiču na mirenje s gubitkom bližnjega). Tijekom šive ne pije se vino i ne jede se meso. Ukućani ne primaju posjete radi razonode i ne idu na proslave, te nikome ne šalju čestitke za blagdane i radosne događaje. Čak ni Toru (biblijsko Petoknjižje, židovski osnovni religijski tekst) ne smije se proučavati tijekom šive, jer se drži da ona donosi radost, već ožalošćeni vjernici čitaju biblijske knjige koje govore o žalosti: Joba, Tužaljke, Jeremiju. Tijekom šabatnoga dana običaji šive se prekidaju, jer je svetost šabata čak i iznad tugovanja za pokojnikom, te se obitelj za šabat uobičajeno priprema kupanjem i oblačenjem čiste i lijepe odjeće, a jede se meso i pije se vino, prema uobičajenim šabatnim propisima.   

Sedmodnevnom razdoblju prve žalosti slijedi šelošim (hebr. trideset [dana od pogreba]), tijekom sljedeća 23 dana produljene duboke žalosti za najbližim srodnicima: roditeljem, supružnikom, braćom i sestrama, djecom. Ožalošćeni se tijekom tih dana postupno vraćaju društvenom životu, prije svega se okupaju i oblače čistu odjeću, koju po mogućnosti nisu mijenjali tijekom sedmodnevne šive (osim za šabat). Smiju ići na posao, ali i dalje se ne briju i ne šišaju, ne slušaju glazbu te ne odlaze ni na kakva vesela događanja. Tridesetoga dana posjećuje se grob i podiže se nadgrobni spomenik, pri čemu se govori psalam 130 i molitva El male rahamim (hebr. Bože pun milosti). Nadgrobni kamen treba biti jednostavan, kako se bogatiji pokojnici ne bi izdvajali od siromašnijih, a na kamenu su upisana hebrejska slova P i N (hebr. skraćenica za: po nekave – ovdje počiva) te ime pokojnika i akronim hebrejske rečenice: Neka bude vezan/vezana u snop života. Prve subote nakon sprovoda ožalošćeni mogu u sinagogu donijeti hranu, koju će s ostalim vjernicima podijeliti nakon prijepodnevne šabatne službe Božje, što je prigoda da se svi prisjete lijepih pokojnikovih djela i zasluga. Spominjući u razgovoru pokojnoga oca, dijete će od tada dodavati riječi zihrono livraha, a majku zihrona livraha (hebr.: blagoslovljena duša).

Samo za roditeljem propisana žalost traje godinu dana: ožalošćeni izbjegavaju tijekom toga razdoblja ići na zabave i vesele događaje, te ne kupuju nove stvari, od stanova i automobila do odjeće i posuđa. Tijekom jedanaest mjeseci djeca pokojnika ili pokojnice svakodnevno ujutro i navečer izgovaraju kadiš, a u sinagogi se drže uz one koji su pretrpjeli sličan gubitak. Dvanaestoga mjeseca se ovaj kadiš više ne izgovara, kao znak povjerenja u veliku pravednost pokojnika, koja će dostajati da i bez toga nađe mjesto u Gan Edenu (rajskom vrtu). Obljetnica smrti pokojnika jarcajt (jidiš: obljetnica smrti) od tada će se održavati svake godine na dan smrti pokojnika prema židovskome kalendaru. Toga dana pali se svijeća koja gori 24 sata. Sin ili, ako pokojnik nema sina drugi muški srodnik pokojnika, izgovara kadiš jatom (kadiš siročeta).

Tijekom godine vjernici, pa tako i ožalošćeni, više puta u sinagogi nazoče obredu mazkir (hebr.: spominjanje duša). U Sefarda (Židova podrijetlom iz španjolskoga kulturnog kruga) to je svakoga šabata, a u Aškenaza (Židova podrijetlom iz njemačkoga i istočnoeuropskoga kulturnoga kruga) četiri puta godišnje: na Jom Kipur i posljednjega dana svakoga od triju hodočasnih blagdana: Pesaha, Šavuota i Sukota. Pred te se dane posjećuju i grobovi svojih pokojnika i znamenitih pravednika.

U starije doba grobovi na židovskom groblju nisu bili u pravilnim redovima, a u novije doba, unatrag nekoliko stoljeća, slijede pravilni raspored europskih grobalja. U ortodoksnim zajednicama nije običaj uzgajati na grobovima cvijeće, a ono koje samo izraste zabranjeno je ubrati. Umjesto u svijetu uobičajenoga rezanog cvijeća ili cvijeća u teglama, kao znak posjeta pokojnikovu grobu donosi se mali kamen, koji se ne smije uzeti s drugoga groba ili njegove blizine, već se na groblje donosi izvana. Tako se na grobovima vrlo poštovanih pokojnika znaju naći čitave hrpe kamenja, a vjernici rado na takvim grobovima ostavljaju i ceduljice s molbama za zagovor (premda je takva praksa u strogoj suprotnosti sa službenim teološkim načelima, ali nije zabranjena). 

Židovstvo, koje ne predviđa gotovo nikakvu improvizaciju u riječima obreda, istodobno dopušta vrlo slobodna razmišljanja o temeljnim religijskim temama, a smrt i zagrobni život su svakako jedna od čovjeku najbližih. Drži se da pokojnici u miru čekaju Božju presudu, koja će se ostvariti u mesijansko doba, na kraju vremena. Svi dobri i pokajnici spasit će se tada za vječni život – i Židovi i nežidovi – a duše krajnje zlih će biti zauvijek uništene. Premda ne kao dio teoloških naučavanja, o smrti i zagrobnom životu je nedvojbeno i među Židovima bilo mnogo narodnih vjerovanja, koja zacijelo nisu uvijek bila posve pravovjerna. No narod treba oslonac u suočenju sa smrću, a sustav službenih eshatoloških uvjerenja do posljednjih stoljeća stare ere nije bio razvijen. Tek je u doba grčko-rimske vladavine nad drevnom židovskom državom ušla u židovstvo ideja o zagrobnome životu, pa tako i o suđenju dušama i konačnom spasenju. Narodna predaja poznaje pakao - šeol i gehenu - mjesto kazne i očišćenja za mrtve, što je teološki ipak bitno manje razrađeno nego u drugim dvjema objavljenim religijama, kršćanstvu i islamu. Biblijski raj u kojemu su obitavali Adam i Eva, Gan Eden, također teološki nije duboko razvijen pojam; to je dobro mjesto za koje se vjernici nadaju i mole da njihovi pokojni roditelji i njihovi predci i drugi bližnji tamo očekuju suđenje dušama koje će nastupiti kada dođe mesija, iskupitelj.
   

Židovska zajednica u Hrvatskoj broji do 2000 osoba, koje većinom ne njeguju dublju ortodoksnu židovsku tradiciju, te se uglavnom ne pridržavaju svih propisanih religijskih običaja oko smrti bližnjih, pogreba i tugovanja, već su umnogome usvojili običaje šire društvene sredine.

za Spomen tekst pripremila mr. sc. Julija Koš
voditeljica knjižnice Židovske općine Zagreb