Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/spomenhr/public_html/scripts/global.inc.php on line 6

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/spomenhr/public_html/scripts/global.inc.php:6) in /home/spomenhr/public_html/stranica.php on line 11
Spomen.hr
Hodogram u svezi smrtnog slučaja Spomen na... Objave u Večernjem listu Organizacija događaja Kreativna rješenja Spomen web shop Usluge za dijasporu Utjeha Savjeti Filantropija Tradicija Najčešća pitanja i razmišljanja

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/spomenhr/public_html/stranica.php on line 88

 

TRENUTAK SMRTI

U trenutku smrti umrlog muslimana ni u kom slučaju nije dozvoljeno naricati, kukati i previše glasno plakati. Tuga i žalost za umrlim trebaju biti samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne smije poprimiti vidne vanjske znakove. Kod muslimana, žalost, bar onaj formalni dio, traje tri dana i tri noći. Jedino supruga umrlog obnaša žalost četiri mjeseca i deset dana. 

Poslanik islama Muhamed a.s. veli:

„Ni jednoj ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno žaliti i pokazivati vidne znakove žalosti za umrlim više od tri dana. Jedino žena poslije muževljeve smrti iskazivat će znakove žalosti četiri mjeseca i deset dana.'«

Sunneti- (poslanikova praksa) je posjetiti ožalošćenu obitelji izraziti svoje saučešće, usmeno ili pismeno. Posjetitelj treba biti  oprezan i krajnje razborit te ukazati da je smrt neminovnost, umrlom zaželjeti oprost grijeha i Džennet, a njegovim ukućanima i rodbini strpljivost, zdravlje i berićet.

Raširen je običaj da se sudjelovanje u žalosti izjavljuje na turskom jeziku:

'Bašun sag olsun' (Da ti je zdrava glava). A na navedene riječi, onaj kome je saučešće izjavljeno odgovara, također na turskom jeziku, riječima: 'Dostum sag olsun' (Neka je zdrav i moj prijatelj). U pojedinim krajevima saučešće se izjavljuje i drugim riječima. Iskazivanje saučešća među muslimanima popraćeno je rukovanjem. Između žena i muškaraca, u principu nema rukovanja.

Ponajbolje bi bilo da onaj koji iskazuje saučešće prouči Kur'anski ajet: Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun (Doista smo mi Božji i doista ćemo se Njemu vratiti), a da osoba koja prima saučešće odgovara također Kur'anskim ajetom: Innalahe me'a sabirin (Bog  je uz strpljive). To bi, držimo, bilo primjerenije i više u islamskom duhu.

Trebalo bi izbjegavati noviju praksu, osobito mlađeg svijeta, da se saučešće izjavljuje primjerice riječima: 'Primite moje iskreno saučešće' i slično tome, a da se uzvraća: 'Hvala lijepo, da si ti živ i zdrav'. Uz to je sve češće ljubljenje i grlenje između muškaraca i između žena, ali i između muškaraca i žena. Sa svim ovim neislamskim pojavamatreba prekinuti, a obnoviti tradiciju naših starijih , čiji je život uglavnom bio protkan istinskim duhom vjere.

Kad bi ljudi znali kako se nagrađuje strpljivost (sabur), svaka njihova žalost poprimila bi zasigurno drugačije razmjere i oblike. Islam ne dopušta da u slučaju smrti drage nam osobe gubimo prisebnost i da u tom slučaju glasno plačemo, kidamo odjeću na sebi ili da za umrlim kukamo i naričemo. Na upit svojih drugova, Ashaba, može li musliman zaplakati za umrlim, odnosno hoće li biti kažnjen ako bi zaplakao, Allahov Poslanik Muhammed (S) je rekao:

»Allah neće kazniti zbog običnog plača onog koji za umrlim plače, niti zbog tuge koju osjeća srce!«

Abdullah sin halife Omera, kazuje:

»Allahov Poslanik je posjetio (bolesnog) Sa'd ibn Ubadeta. (Tom prilikom) je zaplakao Allahov Poslanik (S) (jer mu je bilo žao Sa'da). Kad su prisutni vidjeli kako Muhammed (S) plače i oni su počeli plakati. Zatim je Poslanik (S) rekao:

'Čuli ste (ranije od mene) da Allah neće kazniti (muslimana) zbog običnog plača (za umrlim), niti zbog tuge koju osjeća srce. (Znajte) da će Allah kazniti ili nagraditi zbog ovog – pa je pokazao na svoj jezik.'«

Abdullah ibn Omer, također pripovijeda:

»Kad je izvršen pokušaj ubojstva moga oca Omera, on je pao u nesvijest zbog čega su ukućani počeli na sav glas zapomagati. Kad je otac došao k sebi, rekao je: 'Zar vi ne znate da je Allahov Poslanik (S) rekao: - Umrli će biti izloženi kaznama u kaburu zbog naricanja i na sav glas plakanja za njim.'«

Ogromna je žalost djeci ako im umre neki od roditelja, ali je još teže roditeljima umre li dijete. Djeca se nekako brže razgovore za umrlim roditeljima, nego li roditelji za umrlom djecom. Poradi te velike žalosti koje podnose roditelji, Allahov poslanik (S) je nagovijestio veliku nagradu onim roditeljima koji izgube jedno, dvoje ili više malodobne djece, uz uvjet da strpljivo podnesu tu bol u očekivanju nagrade Uzvišenog Boga. Djeca umrla u malodobnosti bit će zagovornici na Sudnjem danu za svoje roditelje, ali samo za one koji su živjeli i umrli pridržavajući se propisa islama.

Nošenje i ispraćaj dženaze

Prije su se dženaze nosile isključivo na rukama od kuće ili nešto kasnije od gasulhane do džamije i od džamije do groblja, i to na ramenima. U mnogim mjestima i selima i dan danas je tako. Ali u gradovima za prijenos dženaze se koriste za tu priliku prilagođena vozila. Kada se govori o nošenju dženaze do mezara moramo primjetiti da se i ovdje treba poštivati izvjestan red ustanovljen propisima Vjere, kojeg se neizostavno moramo pridržavati, jer naposljetku to je odraz našeg uvažavanja islamskih propisa i na koncu našeg lijepog ponašanja i običaja. Praksa poslanika (S) je da umrlog nose četvorica ljudi, no ne smeta ako to čine i šestorica ako je umrli previše težak. Lijepo bi bilo da svaki pratilac dženazu ponese najmanje četrdeset koraka, započevši od prednje desne strane a završivši zadnjom lijevom stranom, kao što je to i Poslanik (S) preporučio. Dženaza se nosi umjereno žurećim koracima, dok će ostali prisutni ići za njom u tišini, skrušeno i dostojanstveno, obavljajući zikr u sebi a ne kako je to danas raširen običaj – razgovarati, pušiti, pa čak i smijati se.

O kakvom je ozbiljnom trenutku riječ ponajbolje svjedoči sljedeći hadisi-šerif, a u kojem se kaže: 

»Kada se pripremi dženaza i ljudi je ponesu na ramenima, ako je to bila dobra osoba ona kaže prisutnima: 'Požurite sa mnom,' a ako nije bila dobra ona poviče: 'Teško meni, kuda me to nosite?' Taj glas čuje sve drugo osim čovjeka, a kad bi on čuo taj glas pao bi u nesvijest.« 

Ako dženazu nemamo namjeru pratiti do mezaristana, dužni smo kada je ugledamo, ustati na noge i tako ostati sve dok ne prođe, makar bila i nemuslimanska. Na taj način se odaje dužno poštovanje prema Onom koji život i smrt daje. Ko vidi dženazu ako zna neka prouči: 

»Haza ma ve'adenellahu ve resuluhu!« (Ovo je ono što su nam obećali Allah i Njegov Poslanik). Zabranjeno je pratiti onu dženazu gdje ima naricanja, kuknjave i sličnog. 


UČENJE UMRLIM

Muslimani širom svijeta, pa i naši, uobičajili su, shodno vjerskim propisima, učiti Časni Kur'an svojim najbližim koji su preselili na Ahiret. Isto tako činili su i druge ibadete i poklanjali umrlim sevabe od istoga. Ova vrsta namjenskog ibadeta najviše je dolazila do izražaja u prvih četrdeset dana po ukopu merhuma, zatim uz mjesec Ramazan, uoči oba Bajrama, uoči mubarek noći, te uoči petka i ponedjeljka.

Učenje Kur'ana

 

Svakako, prednost je data učenju Kur'ana. Običaj je da članovi uže obitelji prouče svom umrlom srodniku čitav Kur'an do četrdesetodnevnice kada bi se učinala 'hatma-dova', obično na samom mezaru rahmetlije.

Prije bi svaki musliman još za života proučio bar po jedanput cijeli Kur'an i namijenio bi to učenje samome sebi da ga 'dočeka' u kaburu. Isto se činilo i sa drugim oblicima ibadeta. Nekada su ožalošćeni u kući umrloga angažirali učenike i učenice medrese da uče Kur'an, nakon čega bi ih kasnije darivali primjerenom hedijom. Ali najbolje bi bilo da supružnik, djeca ili neko bliži, osobno pročita cijeli Kur'an ili nešto iz njega ili da bar raspodijele to učenje između sebe.

Moramo osuditi one koji plaćaju učenje Kur'ana i još više one koji naplaćuju svoje učenje, što je neprihvatljivo s pozicije Islama i što predstavlja ogroman grijeh za koji će snositi teške negativne posljedice na Onome Svijetu. Oni koji nisu znali učiti u Mushafu, učili su neke druge hatme, tzv. 'Bismille-hatmu' (uči se tako da se na svaki red u Mushafu prouči po jedanput Bismillah); 'Ihlas-hatmu' (na svaki red u Mushafu se prouči sura 'Ihlas'); i 'Fatiha-hatmu' (gdje se sura 'Fatiha' prouči bez prekida stotinu i jedan put, ili pet stotina i pet puta ili sedam stotina i sedam puta ili devet stotina i devet puta). Poslije učenja bilo koje od ovih hatmi prouči se prikladna Dova, koja može biti i na našem jeziku, a pokloni se pred dušu umrle osobe. Koristi za onoga kome se uči i za one koji uče su mnogobrojne, ali to je tema za jednu obimniju studiju. U svakom slučaju stanje umrlog u kaburu, te onogat ko uči, vrsno se mijenja nabolje. Neovisno od gore navedenog, u prvih četrdest dana po ukopu (po nekima pedeset i dva dana) ožalošćeni uče, između akšamskog i jacijskog namaza, sljedeće sure:

- 'Jasin',
- 'Mulk',
- 'Nebe' i
- 'Fatihu'

A sve sa ciljem i željom da olakšaju i poboljšaju stanje (hal) umrlog.

O vrijednosti učenja ovih Kur'anskih sura postoje brojna istinita predanja, a ovdje ćemo spomenuti samo neke od njih.

Allahov Poslanik (S) je u važnim prigodama govorio:

»Uzvišeni Allah je učio sure 'Taha' i 'Jasin' hiljadu godina prije stvaranja Nebesa i Zemlje. A meleki, čim su čuli Kur'an, rekli su: 'Neka radost obaspe svakoga tko nalazi smiraj u ovim surama, neka radost obaspe one koji u svom srcu nose ove sure i jezike onih koji uče ove sure.'«

»Oprostit će se grijesi onog čovjeka koji uči suru 'Jasin' dok se noću obraća svome Gospodaru. Pa, kada je to već tako, tad učite ovu suru svojim umrlim!«

»Svaka stvar ima svoje srce, a srce Kur'ana je sura 'Jasin'. Ako netko prouči ovu suru uz suru 'Ihlas', Allah će mu to upisati u sevab kao da je cijeli Kur'an proučio deset puta.«

»Onome tko uči suru 'Mulk' (Tebareke...), ona će mu dolaziti svaku večer u kabur, štitit će ga od patnje kaburskog azaba i pomagati ga u borbi s njim.«

»Sura 'Mulk' je sura koja štiti od kazne i kaburu. A ona je i izbavitelj od nje...«

»Blagodati sure 'Nebe' (Amme...) i 'Fatihe' su mnogostruke, tako da bi ih trebalo redovno učiti, ali i izučavati. «

Nafila-namaz

Jedan od najpoznatijih nafila-namaza svakako je i tzv. 'salatu birru-l-validejni' Naime, riječ je o namazu kojim se nastoji i želi izvršiti jedna obaveza prema svojim roditeljima i upotpuniti dobročinstvo prema njima, iako su preselili na Ahiret. Rijetke su osobe koje nisu griješile i činile propuste prema svojim roditeljima, što se inače ubraja u velike grijehe. Ako bi smo tražili izvjesno rasterećenje i odušak i željeli učiniti dobročinstvo roditeljima i nakon njihove smrti, onda bismo zacijelo mogli prihvatiti preporuku hazreti Muhammeda (S), koju nam prenosi Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime:

»Tko klanja ovu nafilu, izvršio je obavezu prema svojim roditeljima i upotpunio je dobročinstvo prema njima.«

Ovaj dobrovoljni namaz sadrži dva rekjata i klanja se do četrdetodnevnice (ili 52 dana po ukopu) između akšama i jacije, a poslije toga se prakticira svakog petka u isto vrijeme. Poslije obavljena namaza, zatraži se oprost od Allaha i za sebe i za svoje roditelje i donosi salavat na Allahovog poslanika (S). Ovo je mnogima prigoda da, i pored drugih dobročinstava,na ovaj način iskažu svoje poštovanje i pažnju prema roditeljima. Osim za roditelje, ovaj namaz se može klanjati u istu svrhu ako je riječ i o nekim nama dragim i bliskim osobama. Svaki dobrovoljni namaz u našim domovima je svjetlo na neki način, pa tko želi neka 'osvijetli' svoj dom i tim nafila-namazom.

U vezi s tim Nevevi kaže:

»Poticaj da se nafila klanja u kući jest i iz razloga što će osoba skrivena od očiju svijeta, sačuvana od licemjerstva i tuđih pogleda, u miru i skrušeno obaviti nafilu. Kod vjernika vlada uvjerenje da Preuzvišeni Allah na tu obiteljspušta bereket i rahmet, meleki su gosti te kuće, a šejtanu posve sigurno tu nema mjesta.«


TEVHIDI

 
Pored učenja Kur'ana umrlim, čitavog ili u odlomcima, te obavljanja namaza u istu svrhu, kod naših muslimana je običaj da se uče tevhidi. Tevhid kao oblik ibadeta je tzv. Skupni ili zajednički ibadet, gdje se izražava i očituje Allahovo Jedinstvo. Sastoji se od učenja određenih Kur'anskih sura, ašereta i ajeta, zatim od izraza pokajanja za učinjene grijehe (istigfar), potom od salavata na Allahovog Poslanika i njegovu obitelj(S), te napokon od skupnog i jedinstvenog zikra – izgovaranja, sjećanja i dozivanja Allaha Njegovim lijepim Imenima. Tevhid se uči na način da sudionici sjede na koljenima tako da oblikuju krug/halku. Imam, Šejh, Bula, Muallima ili za to ovlaštena osoba sjedi u pročelju i vodi zikr – tevhid. Po njegovom završetku uči se Dova, a sevabi od proučenog zikra poklanjaju se duši umrle osobe zbog koje se uči i održava tevhid. Učačima i svim prisutnima također pripadaju mnogostruke koristi i na Ovom i na Budućem Svijetu, a što se često gubi iz vida i zapravo ne vjeruje u takvo što.

Ovi tevhidi se mahom uče po kućama, rjeđe po džamijama i tekijama. Uglavnom su to 'ženski tevhidi'. 'Muške tevhide' danas redovno još jedino uče derviši kad im umre neki ahbab ili član njegove obitelji. Načini na koji se uče tevhidi nisu strogo, u svim njegovim dijelovima, jedoobrazni. Određenih razlika ima, što opet ovisi o tome je li riječo tevhidu koji uče žene ili muškarci, je li 'hodžinski' ili 'derviški' itd. Ali te razlike nisu bitne, čak su i poželjne na određeni način. Važno je samo da se oni uče.

Međutim, ovdje treba ukazati na jednu nepravilnost pri održavanju 'ženskih tevhida', a koja uzima sve više i više maha. Izvjestan broj žena, koje se pojavljuju na takvim tevhidima, ne bivaju odjevene u skladu s islamskim propisima, čak mnoge žene pristupaju u halku bez abdesta. Sa islamskog stajališta takvo ponašanje je neprihvatljivo te se stoga ne smije dozvoljavati. Na Bulama je da ukazuju na takve propuste, zapravo je to njihova dužnost, te da na odgovarajući način upoznaju prisutne o izvjesnim šartima i uvjetimakako bi tevhid protekao u najboljem redu, na način s kojim će Allah biti zadovoljan.

Ovi tevhidi se uče na dan dženaze, za sedminu, četrdesetodnevnicu, na pola godine, na godišnjicu itd. Sarajevski derviši uče tevhide čitavu prvu sedmicu kao i pedeseti drugi dan. U Sarajevu je običaj da se tevhid uči otprilike po dolje navedenom redoslijedu, dok je kod derviša program nešto drugačiji, ovisno o tome kojem tarikatu pripadaju.

Sadržaj Tevhida:

- Fatiha (...)
- Istigfar (...)
- Salavat (...)
- La ilahe illallah (...)
- Allah, ja Allah (...)
- Ja Rahmanu, ja Rahim (...)
- Ja Gafaru, ja Settar (...)
- Ja Hannanu, ja Mennan (...)
- Ja Hajju, ja Kajjum (...)
- Entel hadi entel Hakk, lejsel hadi illa Huu (...)
- Lejsel hadi illa Huu (...)
- Illa Huu (...)
- Huu, Huu (...)

Za vrijeme učenja tevhida uče se sure iz Kur'ana (najčešće već spomenute tri sure), ašere, kao i određeni ajeti-šerifi. Učenje se završi sa 'malom hatmom' i Dovom.


Jetmiš bin tevhid

'Jetmiš bin tevhid' također se ubraja u nafile, odnosno u dodatni i dobrovoljni ibadet. Ustanovljen je još davno, ali je vremenom potisnut na marginu vjerskog života, kao i mnogi drugi oblici ibadeta. Ipak, zadržao se i očuvao sve do naših dana. Ranije je ovaj tevhid zauzimao vidno mjesto među vjernicima. Najčešće su ga učile starije Bule i pripadnici Nakšibendijskog tarikata.

I danas se povremeno uči ovaj tevhid, najviše u Sarajevu i njegovoj okolici, ali često u izmijenjenomili, bolje rečeno, pogrešnom obliku.

'Jetmiš bin tevhid' je tevhid u kojem se prouči sedamdeset tisuća(70 000) puta La ilahe illallah. Prije toga obično se prouči 'Fatiha', 'Istigfari' i eventualno 'Jasini-šerif'.

Ovdje treba istaći da je nužno proučiti točan broj gore navedene kelime. Da bi tevhid bio proučen, uistinu, kako treba i prije svega brojčano točno, učači bi, odnosno sudionici, morali biti ozbiljniji i pobožniji ljudi. Tevhid predvodi netko tko ima, kako se to kaže među narodom, 'izun' odnosno ovlast za takvo što.

Ovaj tevhid uči se u 'jednom sjedenju', nikako u dijelovima. Dozvoljeno je u toku samog učenju napraviti kraće stankekako bi se sudionici malo odmorili ili promijenili abdest. U tim stankamase obično uče tekbiri ili salavati. To vrijedi za skupno učenje. Na kraju se prouči jedan odlomak iz Kur'ana, obično 'Amenerresulu...', 'mala hatma' i Dova. Najbolje bi bilo da broj sudionika bude sedamdeset, no to nije nužno. Na voditelju je da ovaj zikr protekne u najboljem redu. Inače, ovaj tevhid se uči umrlim, zatim zbog nekog murada ili kao nafila.

'Jetmiš bin tevhid' mogu učiti i pojedinci, s tom razlikom što se on obavezno mora preporučiti u roku od sedam dana.

 

POSJEĆIVANJE MEZARA 

Posjećivanje mezara umrlim (groblja) datira još od davnina. Činili su to manje- više svi narodi, netko na ovaj, netko na onaj način. I muslimani, isto tako, posjećuju ili - kako se to kaže - szijarete kabur svojih umrlih, jer im to nalaže i preporučuje Vjera. Na taj način se, između ostalog, iskazuje poštovanje prema umrlom. Posjetom se donosi, prije svega, jedan sunnet na mjesto iz kojeg proizlazi višestruka korist i za posjećivanog i za posjetitelja. Tako se nastavlja jedna lijepa tradicija, običaj ali i nafila za umrlog, a i za živog. 


Božji Poslanik je rekao: 

»Bio sam vam zabranio da posjećujete mezare. Sad ih posjećujte, jer ta posjeta podsjeća čovjeka da svoj život svede u granice vjerskih propisa. Posjeta umrlim podsjeća čovjeka na vječni život – Ahiret« 

Kod ulaska u groblje ili prolaska pored njega, shodno preporukama Muhammeda (a.s.), lijepo je nazvati selam umrlim i zatražiti od Allaha oprost za njihove i svoje grijehe. Dakako, uputno je proučiti bar Fatihu (1.poglavlje iz Kur'ana). Manje je poznato među muslimanskim življem da živi imaju obaveze prema umrlima koje moraju ispunjavati. U te obaveze spada i ova vrsta posjete o kojoj govorimo. Prema tome, dužnost je s vremena na vrijeme posjećivati svoje umrle, obično petkom, Bajramima i petnaestog dana mjeseca Ša'bana, kada je i sam Poslanik (S) običavao posjećivati mezaristane. 

Kada posjećujemo umrle, trebali bismo voditi računa da budemo pod abdestom, te da zauzmemo takav položaj naspram mezara umrlog kojeg posjećujemo, da nam lice i prsa budu okrenuti ka Kibli,(prema Mekki, odnosno jugoistoku) jer tako je činio i Poslanik (S) osobno. Umrle treba pozdraviti sa Es-selamu alejkum i reći: 

»I mi ćemo se, ako Allah da, vama pridružiti. Molim Allaha da oprosti grijehe i nama i vama.« 

Prenosi se da je hazreti Aiša, supruga Allahovog Poslanika (S), pitala Poslanika šta će kazati prilikom posjeta umrlim, a on joj je rekao: 

»Neka je mir na vas, o stanovnici kabura, vjernici! I mi ćemo se, ako Allah da, vama pridružiti. Neka se Allah smiluje i našim i vašim precima kao i potomcima. Molimo Ga da oprosti grijehe i nama i vama.« 

Potom za dušu umrlog trebalo bi proučiti 11 puta sure 'Ihlas' (Kul huvallahu ehad...), što vidimo iz sljedećeg hadisi-šerifa: 

»Tko prođe pokraj groblja i prouči 11 puta sure 'Ihlas' i nagradu za to učenje pokloni umrlim, svaki će od njih (ako je umro sa vjerom ) dobiti svoj udio.« 

Lijepo je proučiti još nešto iz Kur'ana. Najbolje bi bilo proučiti sure 'Jasin', što nam je preporučio i sam Muhammed (S): 

»Svojim umrlim učite 'Jasin'.« 

»Tko uđe u groblje i prouči sure 'Jasin' (a zasluženu nagradu za to učenje pokloni umrlim), Allah će toga dana olakšati umrlim (eventualno) dosuđenu im kaznu.« 

Ebu Bekr es Siddik, prenosi nam sljedeći hadis: 

»Tko posjeti jednog ili oba svoja roditelja i tu za dušu jednog ili oba roditelja prouči sure 'Jasin', oprostit će im se njihovi ranije učinjeni prijestupi.« 

Poslije učenja iz Časnog Kur'ana treba proučiti Dovu u kojoj ćemo, kako smo vidjeli iz hadisa, naznačiti da sevabe (nagradu) koje smo eventualno zaslužili, poklanjamo dotičnome ili dotičnima. Naravno, sunnet je da i u tim trenucima budemo okrenuti prema Kibli. 

Pri posjeti mezaristanu zbog dženaze ili zijareta nekom umrlom, osobitu pozornost trebalo bi posvetiti kako se namjerno ili nenamjerno ne bi gazilo ili sjedalo po kaburima– grobljima drugih. Time bismo samo uznemiravali mrtve i to bez ikakve potrebe. S tim u vezi donosimo sljedeće hadise: 

Jedan od ashaba, Imaret ibn Hazm, kazuje: 

»Jednom me je Allahov Poslanik (a.s.) vidio kako sjedim na jednom kaburu pa me zovnu i reče: 'Ustani s kabura. Ne uznemiruj mrtvog pa neće ni on tebe (zbog toga na Sudnjem danu).'« 

Ebu Hurejre, kazuje da je Poslanik  rekao: 

»Bolje vam je sjesti na žeravicu, koja bi vam spalila odjeću i doprla do tijela, nego li da sjedate na mezar.« 

»Nemojte prema kaburima klanjati niti na njima sjediti.« 

Dakle, zabranjeno je klanjati prema kaburima kao i na njima samim. Držeći se svih ovih uputa o ponašanju tijekom posjete kabura, na najbolji način ćemo iskazati poštovanje i pijetet prema umrlom, a ujedno ćemo ispuniti vjerske dužnosti u tom pogledu, te samim time steći i Allahovo zadovoljstvo, kao i blagostanje na Ovom i Budućem Svijetu. 

Po islamskom učenju umrli su svjesni posjete živih. U vrijeme našeg nazivanja selama Allah povrati dušu umrlom kako bi uzvratio selam. Umrli ne samo da su svjesni posjete već joj se i neizmjerno raduju. Prenosi se od hazreti Aiše, da je Allahov Poslanik (S) rekao: 

»Nijedan čovjek ne posjeti kabur svoga brata i posjedi kod njega, a da mu se ovaj ne obraduje i uzvrati mu (selam) sve dok ne ustane.« 

Prilikom našeg posjeta duše umrlih se vraćaju na jedan osoban način do tijela. Jedan takav odnos i veza između duše i tijela su krajnje specifični. Ovo vraćanje je sasvim osobno i ne iziskuje oživljavanje tijela koje će se dogoditi tek na Sudnjem danu. 

Posjećivanje mezara za vrijeme četrdesetodnevnice:

Neprimjeren ritam života, neznanje, neukazivanje od strane učenjaka i onih čiji bi to trebao biti zadatak, te urbanizacija, razlozi su što se vremenom dobrano potisnuo u zaborav ovaj lijepi i nadasve svrsishodni običaj naših muslimana. Manje-više ovaj se običaj zadržao jedino u gradskim sredinama. Na mezar se, pri ovom četrdesetodnevnom zijaretu, ide redovno svaki dan i tijekom dana. Nikako noću. Obično to čini neka muška osoba među najbližom rodbinom. Ako dotični ne bi bio u mogućnosti iz bilo kojih razloga obaviti posjet, dužan je naći zamjenu kako bi se osigurala posjeta svakoga dana. 

Na mezaru se nakon selama i 'Fatihe' prouče sureta: 
· 'Jasin' 
· 'Mulk' (Tebareke...) i 
· 'Nebe'« ('Amme...) 

Ova dva zadnja sureta se mogu i ne učiti, ako se redovno uče tih četrdeset dana kod kuće. Međutim, ako se posjeto bavlja poslije ikindije,potrebno je proučiti dva spomenuta sureta na mezaru. Četrdeseti dan po ukopu završava se ova vrsta posjeta, obično poslije ikindijskog namaza, uz nazočnost obitelji, prijatelja i susjeda, prouče se gore navedene tri sure (3 puta 'Ihlas', 'Felek', 'Nas', 'Fatiha') i prvih pet ajeta sure 'Bekare' (Elif, Lam, Mim...), i prigodna Dova, bez obzira je li u tih četrdeset dana proučena 'Kur'an hatma' ili ne. Za Dovu se obično angažira lokalni Imam ili neka pobožna osoba.

 

Za Spomen tekst pripremio

Hafiz Aziz ef. Alili,
Zagrebački glavni imam