Hodogram u svezi smrtnog slučaja Spomen na... Objave u Večernjem listu Organizacija događaja Kreativna rješenja Spomen web shop Usluge za dijasporu Utjeha Savjeti Filantropija Tradicija Najčešća pitanja i razmišljanja

OBIČAJ I SAHRANA
KOD PRAVOSLAVNIH SRBA

sahranaSmrt je sastavni dio života, i po hrišćanskom vjerovanju, ona je prelazak iz ovozemaljskog, privremenog života u nebeski vječni život. Prelazak u vječni život nije nešto neprirodno. Smrću počinje put u vječnost, ali kroz Vaskrsenje.

Kad se dogodi smrtni slučaj, rodbina umrlog nađe se pred mnogim problemima. Osim razumljivog, emocionalnog šoka, stresa, pojavi se i mnoštvo nedoumica koje su tim veće ako je smrt nastupila iznenada. Zato će ovdje biti riječi samo o nekim općim naznakama - primjerice, što treba uraditi u skladu s hrišćanskom i narodnom tradicijom.

O smrti najprije treba obavijestiti rodbinu i najbliže prijatelje, a zatim će oni obavještavati druge poznanike. Na taj način se vijest veoma brzo širi među poznanicima. Najbliži, po pravilu, odmah dolaze u kuću pokojnika kako bi se našli pri ruci obitelji umrlog. Negdje, posebno na selima, tada ljudi donose kavu, piće i namirnice jer se može dogoditi, posebno ako je smrt neočekivana, da toga nema dovoljno u kući. Tko je u mogućnosti, treba obitelji odmah ponuditi i novac, kao pozajmicu ili bespovratnu pomoć, dok sahrana ne prođe. Smrt ne bira vrijeme i zato je prijateljska i obiteljska solidarnost veoma neophodna.
Važno je zapamtiti da nadležnog sveštenika treba na vrijeme, odnosno što prije, obavijestiti o danu, mjestu i vremenu sahrane.

Crnina - odjeća koju obično obitelj i rodbina nosi.
Crna boja je znak žalosti i ona se oblači što prije, a obavezno se mora imati za sahranu. Crninu oblače najbliži srodnici (djeca, snahe, unuci, braća, sestre). Crnina ne mora biti novokupljena, već se iz postojeće garderobe izdvoje odgovarajuće stvari.

Izjave saučešća
Bliski prijatelji, kolege s posla i oni koji su dosta vremena provodili s pokojnikom dolaze prije sahrane kući da obitelji izjave saučešće. Ako netko ne može doći kući, kao i oni koji se ne ubrajaju u širi krug prijatelja, dolazi na sahranu i tu, prije početka opela, izjavljuju saučešće obitelji. Ako se netko nalazi izvan mjesta stanovanja, ili je na putu, pa nije u stanju osobno izjaviti saučešće, običaj je poslati telegram.

Obitelj
Obitelj treba biti u kapeli, pored kovčega s pokojnikom jedan sat prije početka opela. Obitelj je u crnini i stoji s desne strane, posmatrano od ulaznih vrata kapele. Iznad glave pokojnika nalazi se stalak za svijeće. Tu trebaju gorjeti svijeće članova obitelji. Oni koji dolaze, prići će svakom članu obiteljii izjaviti saučešće. Po pravoslavnom običaju, pokojniku se nosi samo svijeća. Danas je uobičajeno donositi vijence. To pravoslavna crkva ne propisuje, čak i je protiv toga.

Obred sahranjivanja
Za obred sahranjivanja treba pripremiti koljivo (kuhana pšenica), bocu vina i bocu pomiješanog vina i ulja. Po narodnom običaju koljivo se ne sprema u kući pokojnika, već izvan nje i nju sprema neka starija žena, odnosno žena koja nema namjeru rađati djecu. 
Sveštenik će doći u zakazano vrijeme održati opelo. Negdje se opelo vrši nad otvorenim, a negdje nad zatvorenim kovčegom. Negdje u crkvi, negdje u dvorištu gdje je pokojnik živio, ali u novije vrijeme to obično biva u kapelama na groblju. Po završetku opela, sveštenik će pozvati sve prisutne na posljednje cjelivanje (opraštanje). Tom prilikom se može otvoriti kovčeg, ali i ne mora. U drugom slučaju cjeliva (ljubi) se krst koji se nalazi na kovčegu i mjesto na kovčegu gde se nalazi glava pokojnika. Posljednje cjelivanje pokojnika najprije obave članovi obitelji, a zatim svi prisutni na opelu. U gradovima se postupa shodno propisima koji vladaju na grobljima.

Sahranjivanje
Sahranjivanje se obavlja na za to određenim mjestima - grobljima. Na grobu, po pravilu, izvrši se mali pomen (molitva koju sveštenik obavlja) ponegdje netko od najbližih prijatelja izgovori nekoliko prigodnih riječi o pokojniku, a zatim se kovčeg spušta u grob. Običaj je da se tom prilikom prekrsti, baci pregršt zemlje u grob i kaže: "Laka mu zemlja!"
U nekim krajevima čovjek (obično bude mladić) koji je nosio u povorci krst (ide na početku povorke) prvi odmah ide sa groblja jer se vjeruje da je smrt ostala na groblju,  a radost ponovno dolazi u dom pokojnikove obitelji.

groblje

Odlazak sa groblja (mahom vrijedi za sela)
Negdje se na samom grobu posluži piće i koljivo, a u većim gradovima to se radi pije izlaska s groblja. Običaj je da se svatko posluži pripremljenim koljivom. To se radi za pokoj duše umrlog.

Dolazak kući
Kod Srba je običaj da se poslije sahrane odlazi u kuću pokojnika. Taj običaj se zadržao i do danas. Obitelj  poziva sve prisutne da svrate kući, a pozivu se trebaju odazvati kumovi i najbliži prijatelji. Od ostalih - kako tko može.
U kući se, po pravilu, sprema hrana i njom se trebaju poslužiti  svi koji su došli. Ponegdje se na čelu stola ostavlja prazan tanjur i jedno prazno mjesto na koje nitko ne sjeda. To je namijenjeno pokojniku. Potrebno je naglasiti da Pravoslavna crkva ne propisuje i ne zahtjeva služenje hrane nakon sahrane i da je to običaj iz narodne tradicije. U svakom slučaju, treba izbjegavati pretjerivanje i napijanje.

Izlasci na groblje poslije sahrane
Sutradan po sahrani, na groblje odlazi najbliža pokojnikova obitelj. Tada se ne nosi ništa od hrane, nego se samo pale svijeće i kandilo te se malo uredi grob. U nekim krajevima se na grob izlazi svaki dan do četrdeset dana. To rade najbliži članovi obitelji.

Četrdeset dana
Na četrdeseti dan od smrti pokojnika daje se parastos ili pomen koji se obavlja u crkvi ili na grobu pokojnika.Tada na groblje izlaze članovi obitelji i prijatelji koji su bili na sahrani. Oni koji nisu mogli doći na sahranu trebali bi doći na četrdeset dana.

Parastos
Parastos se održava u četrdeseti dan ili u prvu subotu pred četrdeset dana. Nije u redu držati pomen ni jedan dan kasnije. Za pomen se poziva sveštenik, sprema vino i koljivo kao za sahranu, i kupuje 40 svjećica koje će prisutni držati upaljene u rukama za vrijeme parastosa. Ako ima više prisutnih, kupit će se više svjećica. Za 40 dana ne sprema se pomiješano vino i ulje. Narodni običaj je da se male količine hrane i pića iznose na groblje. To trebaju biti simbolične količine. Poznato je da se u mnogim krajevima na grobovima priređuju gozbe, ali to nije pravoslavni običaj. Poslije pomena mogu se pozvati prisutni da dođu bivšoj pokojnikovoj kući, ali se pozivu odazivaju kumovi i najintimniji prijatelji. Ako se pomen održava u hramu, sve se priprema kao i za pomen na grobu. Osim koljiva, u hramu se još može poslužiti i po čaša alkoholnog pića. Hrana se ne unosi u hram. Kad je u pitanju spremanje hrane, potrebno je naglasiti da jela, ako se već spremaju u vrijeme mrsa, moraju biti mrsna, a u vrijeme posta - posna. To se odnosi na hranu koja se priprema za sahranu i parastose.

Godišnjica
Godišnjica ili godišnji parastos daje se godinu dana poslije smrti ili u subotu koja pada prije godišnjice. Do tada treba podići grobno obilježje ili spomenik. Na godišnjicu se pozivaju sveštenik, rodbina i prijatelji. Tad se također spremaju koljivo i vino, a sveštenik će održati parastos. Običaj je ponegdje da se i tada iznosi hrana na groblje ili se sprema ručak kod kuće. Protekle godine od dana smrti završava se ciklus pojedinačnih smrtnih obreda. Kasnije se pokojniku daju samo opća podušja, odnosno zadušnice.
Potrebno je napomenuti da se u mnogim krajevima daje i polugodišnjica, odnosno šestomjesečni parastos. To je u narodnom običaju, a crkva ga ne propisuje. Normalno, sveštenik će izaći i na šestomesečni pomen ako ga obitelj pozove.
Običaji se primjenjuju tamo gdje su izvodljivi, mnogo ovisi i od materijalnog stanja obitelji ožalošćenih. Crkva je u tom pogledu zauzela stav da su prilikom pogreba molitva i crkveni obred neizostavni, a narodni običaji se primjenjuju tamo gdje su mogući.

Kremiranje i doniranje organa 
Kremiranje nije hrišćanski običaj i pravoslavna crkva ga ne odobrava.
Odobrava se u iznimnim slučajevima nenamjernog spaljivanja. U slučaju doniranja organa, crkva prihvaća darivanje organa ukoliko oni pomažu poboljšanju zdravlja i sprečavanju bolesti. Poklanjanje čitavog tijela za eksperimente i istraživanja , kao i svaka druga zloupotreba nije u skladu s tradicijom i crkva je ne odobrava. Volja onoga koji samovoljno daje organe je neprikosnovena.

 

za Spomen tekst pripremio

sveštenik Aleksandar Obradović

Kontakt za zagrebačku parohiju:  Ilica 7, 10000 Zagreb

Tel: 01 48 77 530 i 48 77 532

Fax: 01 48 77 534