Za Spomen pripremila:  mr. sc. Melita Reiner, klinički psiholog, 
                                     Hrvatsko-austrijski trening centar za NLPt 

ŽALOVANJE 

Postoje različite definicije žalovanja, koje manje-više sve naglašavaju da je ono normalan i potreban proces kroz koji osobe prolaze nakon gubitka nekog ili nečeg uz koga/što su bili emocionalno vezani, tko je zauzimao važno mjesto u njihovom životu. Takvi značajni gubici mogu biti smrt voljene osobe, prekid emocionalne veze, gubitak posla, selidba, oboljenje, smrt kućnog ljubimca i slično.    

Budući da proces žalovanja ima svoj odraz u različitim područjima i aspektima života čovjeka, razvile su se brojne teorije koje objašnjavaju ovaj složen proces s različitih stanovišta.    

Među prvima je o žalovanju progovorio otac psihoanalize, Sigmund Freud, naglašavajući „Žalovanje nije patološko, ono s vremenom prođe i pokušaj uplitanja u proces nema smisla, čak bi vjerojatno mogao nanijeti štetu.“ (Freud, 1917). Freud piše da se svi ljudi vezuju uz druge ljude (cathexis) te da je nakon smrti potrebni od-vezati se i reinvestirati emocionalnu energiju na drugi način. Odvezivanje (hypercathexis) se postiže tako da se osoba suoči s gubitkom, što je emocionalno bolno i iziskuje vrijeme.   

Jedna od novijih teorija, koja je dovela u pitanje neke od osnovnih postavki dotadašnjih, je teorija nastavljanja povezanosti (continuing bonds) koju su razvili D. Klass i P. Silverman (1996),  a koja naglašava da se zdrav proces žalovanja zasniva na sposobnosti ožalošćenog da održi trajnu vezu s umrlom osobom. Dok su ranije teorije svrhu žalovanja vidjele u prekidanju veza, ostavljanju gubitka iza sebe i stvaranju novih veza, Klass i Silvermann smatraju da je svrha žalovanja pronaći način kako održati vezu s umrlom osobom, koja je kompatibilna sa drugim, postojećim i novim odnosima.

 
Stadiji i faze žalovanja

 Jedan od napoznatijih, često citiranih modela je onaj dr. Elisabeth Kübler-Ross, opisan u njezinoj knjizi „O smrti i umiranju“ (1969), koji opisuje proces koji ljudi prolaze kad su suočeni s traumatskim događajem u životu, naročito kad je riječ o dijagnozi terminalne bolesti ili gubitku voljene osobe. Kübler-Ross navodi da u procesu suočavanja s traumatskim događajem ljudi prolaze nekoliko faza, naglašavajući da slijed tih faza nipošto ne mora biti linearan te da je moguće opetovano vraćanje na ranije faze. 
 

Slijedi prikaz skraćene verzije koja se često koristi kako bi se objasnile najčešće reakcije u procesu žalovanja: 

Prvi stadij – ŠOK – karakteriziraju nevjerica, poricanje, tupost, osjećaj paraliziranosti...

Drugi stadij - AKUTNO TUGOVANJE – razdoblje je koje karakteriziraju akutna somatska i emocionalna neugoda, izmjena ljutnje, tuge, straha, socijalno povlačenje...

Treći stadij - PRIHVAĆANJE – donosi integraciju gubitka u osobnu povijest, energija se ponovno usmjerava prema sadašnjosti i budućnosti.

Posebno u fazi akutnog tugovanja uočljive su brojne tjelesne, psihološke i emocionalne reakcije koje su odraz dubokih unutarnjih procesa. 

Reakcije ljudi u razdoblju žalovanja

Slijedi kratki prikaz čestih reakcija koje se javljaju kod ljudi u razdoblju žalovanja, u raznim područjima života: 

Na tjelesnoj razini:
- umor i manjak energije
- poremećaji spavanja
- poremećaji apetita            
- pritisak u grudima
- poteškoće disanja.

Neuro-vegetativne smetnje:
- glavobolje i druge smetnje. 
 
Emocionalne reakcije: 
- intenzivne emocije straha, tuge, ljutnje 
- osjećaj krivnje 
- usamljenost 
- stid 
- beznađe 
- tupost 
- panika. 
 
Ostale psihološke reakcije: 
- gubitak samopoštovanja 
- poteškoće koncentracije 
- nezainteresiranost, nemotiviranost
- gubitak poštovanja.

Duhovne reakcije: 
- ljutnja na Boga 
- osjećaj napuštenosti od Boga 
- promjena sustava vrijednosti 
- zanimanje za život nakon smrti 
- pitanja vezana uz smisao života. 

No, osim što postoje razne manifestacije unutarnjih procesa koji se odvijaju tijekom žalovanja, koje se subjektivno uglavnom doživljavaju kao neugodne, postoje i aspekti žalovanja koje bismo mogli nazvati pozitivnima.

Već je Victor Frankl, otac logoterapije, opisujući svoja iskustva u logoru rekao "Pronalaženje smisla ljudima pomaže prevladati i najteže životne nedaće." (Viktor Frankl, 1946).

U novije vrijeme slično shvaćanje ima svoj odraz u promjeni naziva „post-traumatski stres“ (Post-Traumatic Stress) u „post-traumatski rast i razvoj“ (Post-Traumatic Growth). 

Pozitivan aspekt žalovanja, koje ljudi češće navode, je činjenica da su kroz to bolno iskustvo postali nekako „bolji ljudi“, da imaju više suosjećanja s drugima, da više cijene „prave životne vrijednosti“, da su dublje upoznali sebe.  Patnja može biti sredstvo velikog psihološkog i duhovnog rasta. Ne volimo patiti, ali patnja razbija ljusku koja nam prekriva srce i oslobađa nas laži kojih smo se držali. 

Zadaci žalovanja 

Jedan od često citiranih autora koji se bavi temom žalovanja je Willliam Worden, koji proces žalovanja opisuje u terminima „zadataka žalovanja“, čije uspješno prolaženje pomaže osobi da integrira gubitak u svoju životnu priču.

Budući da su u razdoblju žalovanja ljudi posebice osjetljivi i emocionalno ranjivi, korisno je ponuditi dodatnu podršku u obliku prigodne literature, emocionalne potpore kroz razgovore, pomoć u snalaženju u svakodnevnim životnim situacijama.

Jedan od vrlo učinkovitiih oblika pomoći u procesu žalovanja su grupe podrške.

Grupe podrške nisu psihoterapija, nisu niti psihološko savjetovanje, već su mjesto gdje se osobe koje prolaze slična, bolna životna iskustva mogu susresti i dijeliti jedni s drugima ono što prolaze – svoje misli, osjećaje, pitanja koja ih muče...

Grupa je sigurno i zaštićeno mjesto gdje osoba može (a ukoliko ne želi, naravno, ne mora) podijeliti s drugima svoja proživljavanja, te isto tako biti podrška ostalim članovima.

U početku se najčešće javlja spontano, dolaze prijatelji, rodbina, poznanici, no nakon nekog vremena su posjete sve rjeđe, život ide dalje svojim brzim tempom, a tuga i duboka unutarnja proživljavanja i dalje su tu. Ožalošćeni više ne žele puno pričati o gubitku, ne žele nikog opterećivati, a u njima se samo skupljaju emocije, dok se u nekom trenutku ne preliju...

Uključivanje u grupu podrške u takvim situacijama može biti vrlo ljekovito.

Osnovni podaci o radu u grupi

Grupa podrške za ožalošćene prema metodi Attitudinal Healing zamišljena je kao sigurno i zaštićeno mjesto gdje pojedinci mogu pronaći utjehu i razumijevanje dijeleći ono što prolaze s osobama u sličnoj životnoj situaciji. Grupe podrške nisu psihoterapijske ili savjetodavne skupine, one su susreti ravnopravnih sudionika/ica, a grupne procese usmjerava tzv. facilitator/ica.

Sastanci grupe organiziraju se u ciklusima od po šest mjeseci i polu-otvorenog je tipa, dakle moguće je i naknadno uključivanje uz prethodni pristanak ostalih članova grupe. Svi zainteresirani prvo prolaze inicijalni, besplatni, razgovor s organizatoricom grupe.