Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/spomenhr/public_html/scripts/global.inc.php on line 6

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/spomenhr/public_html/scripts/global.inc.php:6) in /home/spomenhr/public_html/stranica.php on line 11
Spomen.hr
Hodogram u svezi smrtnog slučaja Spomen na... Objave u Večernjem listu Organizacija događaja Kreativna rješenja Spomen web shop Usluge za dijasporu Utjeha Savjeti Filantropija Tradicija Najčešća pitanja i razmišljanja

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/spomenhr/public_html/stranica.php on line 88

 

 

RIJEČ UTJEHE

Na našim stranicama predvidjeli smo prostor za lijepe misli, aforizme, ulomke iz poetskih ili proznih djela kojima je svojstvena ona posebna snaga da nas ojačaju u teškim trenucima, probude nadu, osnaže vjeru.

Uključite se i vi, pošaljite nam mudre rečenice koje su pomogle vama, riječi kojih se u samoći često sjetite ili ih rado izgovarate.

Možda vas je tuga nadahnula da je pretočite u posvećene rime koje ćete podijeliti s neznancima?

Zbirka koju zajednički prikupimo doći će do mnogih, kao onaj glas potpore za kojim tragaju...

Nije važno je li riječ o poznatim ili nepoznatim autorima, ono što nas zbližuje vječna je tema ljudske sudbine...

 


utjeha

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

Antun Branko Šimić



Kazalište snova (II dio)

Svaki je život ko jedan san
i jedna nada u bolje sutra,
a svaka smrt je ugasli dan i
nova strepnja do narednog jutra.

Svaka naša želja, misao i pokret
određuju ulogu što sutra će biti,
i ponekad mislim: O, baš sam proklet
što svoje želje pokušavam skriti

od onog što vječnu sreću mi nudi;
život bez krinki, smiješnih i tužnih,
od Njega što iz noćne more me budi;
iz ludih snova, lijepih i ružnih.

Kostima i maski ima posvuda;
u kazalištu snova, dobrote i zala.
Nekad smo car, a nekad dvorska luda
što čeka aplauz od drugih budala.

U carstvu snova je bezbroj kostima
za svako biće što dođe na svijet.
Nekad smo zvijer što besciljno luta,
nekada kukac, a nekada cvijet.

Predstava što traje brzo će proći
i novi kostim odabrat ćemo sami,
a uloga nova uskoro će doći
jer život je kratak ko bljesak u tami.

Često smo zavidni na druge glumce
što bolji kostim sad netko nosi,
al onaj kog danas obasjava Sunce,
možda će sutra morat' da prosi.

Neuki vjeruju u ono što hoću
i misle da nakon smrti ničega nema,
pa zato uživaju u zabranjenom voću,
nesvjesni da za svaki grijeh kazna se sprema.

Pravednici su nagrađeni da žive u raju,
a grješnici osuđeni da trunu u paklu,
ali ta snoviđenja dugo ne traju
jer svaki je san baš kao odraz na staklu.

I zašto smo ovdje? Tko nas tako guši?
Zašto svaki san naliči na javu?
Morat ćemo sanjat sve dok ne presuši
ta opaka žudnja za bogatstvo i slavu.

Ovaj je svijet velika kulisa,
mjesto rođenja za mnoge sanjače.
On je ko zatvor za svakoga glumca
što se na bini smije il plače.

Svaki je život ko jedna priča;
nekad tragedija, nekad humoreska.
A planovi naši o sreći bez Krišne,
na kraju se ruše ko kule od pijeska.

Vladimir Pavić

 

 

Stupiti u život znači početi umirati.
Lao Tse

 


Ljudi bježe od svojih patnji najčešće u budućnost.  
Milan Kundera

utjeha

 

 

 

 

 

Jelenovac

Sjećam se Mavra Piligrina,
farbao je kosu.
Ti si ga vodila, Katarina,
u Jelenovac, u maglu i rosu.

Umrijet ću misleći da sam važan,
to će misliti svi.
Umro je stari pofarbani pjanec,
važna si bila ti.

Ivan Slamnig


Kada se zatvore jedna vrata prema sreći, druga se otvore, ali mi često toliko dugo gledamo u zatvorena vrata, da ne vidimo ona koja su nam se otvorila.
Helen Keller

   

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na raskrižju puteva

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći.
Možda se više nećemo sresti u ovom životu;
ali onda barem u nekom od budućih.
Srest ćemo se opet na raskrižju nekih puteva
i gledat ćemo jedno u drugo kao da smo stranci.
Tada nam više neće biti važno tko smo nekada bili, već tko ćemo biti.
Ti ćeš mi reći da me odnekuda poznaješ,
a ja ću ti reći da smo se nekada sreli u svijetu koji se sada ne može
vidjeti očima, dotaknuti rukama, okusiti jezikom, čuti ušima,
omirisati nozdrvama i zamisliti umom.
Ali ipak, taj svijet postoji; sada i tu.
Postoji paralelno s raskrižjem puteva na kojem ćemo stajati.

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći.
I kada se ponovno sretnemo, neće nam biti jasno da li je naš susret
put u prošlost ili tek povratak u budućnost.
Tada će biti izbrisana sva svjedočanstva o našim ranijim postojanjima i
ostat će samo blijeda sjećanja.
U kojem god životu da se ponovno sretnemo,
bit će nam žao što smo propustili da nam neumoljivo vrijeme
tako uzaludno proteče kroz prste.
Stajat ćemo na raskrižju nekih puteva
koji će se na taj način križati samo tada i nikada više.

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći.
Pa kada se ponovno sretnemo,
zbacit ćemo sa sebe plašt zaborava o našim prijašnjim susretima
i radovat ćemo se što smo se opet sreli
baš u tom životu i baš na tom raskrižju.
Da li će to raskrižje biti samo usputna stanica
na našem putu do nekog novog susreta?
Ne znam. Možda.
Ali ako se ipak ponovno sretnemo u svijetu vječnog savršenstva,
tek tada ćemo prepoznati jedno drugo i sjetiti se svih raskrižja puteva na
kojima smo se nekada sretali.

Vladimir Pavić

Rana koja se skriva teško i sporo zacjeljuje.
nepoznati autor

 

 

 

 

 

Život je rijeka 

utjeha

Život je rijeka što brzo teče
i nikad ne znaš što sutra nosi.
Kad jednom priđeš oceanu smrti,
uzvodno ne možeš, bez obzira tko si.

Onda te preuzme vjetar morski
pa se u visoke oblake digneš.
Padneš ko obična kapljica kiše;
do nove rijeke ponovno stigneš.

Pa opet tečeš; nose te struje
i vrte virovi sreće i tuge.
Ne ideš kud hoćeš, plutaš kud moraš,
jer vezan si nitima nebeske duge.

Dok slijediš svoje sebične želje,
nose te vali ko trulu granu.
I uvijek moraš nizvodno ići,
jer sve rijeke teku na jednu stranu.

Nekad si na vrhu, nekada na dnu,
a nizvodno dolje čeka te slap.
Onda se uskoro u ocean sliješ,
pa zatim ponovno postaneš kap.

Vladimir Pavić

 

 

 

Bogu se obraćamo kad želimo postići nešto nemoguće. Za nešto moguće dovoljni su nam i ljudi. nepoznati autor 



Smrt je početak besmrtnosti. nepoznati autor


Morem bude svaka kap kad do mora stigne, tako i duša bude Bog kad se k Bogu digne. Silesius


Upoznati neki narod znači hodati njegovim stazama, jesti za njegovim stolom, saznati čemu se sve nada, u što vjeruje. Ipak, prije svega treba znati da na putovanje ne krećemo kako bismo tumačili svoju istinu, već upoznali tuđu. nepoznati autor

Tuga gleda unatrag, briga gleda oko sebe, a vjera gleda gore. nepoznati autor

 

 

utjeha

 

U sretnim trenutcima slavi Boga.
U teškim trenutcima traži Boga.
U tihim trenutcima obožavaj Boga.
U bolnim trenutcima uzdaj se u Boga.
U svakom trenutku zahvaljuj Bogu.
nepoznati autor

 


 

 

 

Ne tuguj ako u ljubavi nadjes bol, nego ako u bolu ne nadjes ljubav. nepoznati autor



 

Doviđenja dragi, doviđenja

Doviđenja, dragi, doviđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije 
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

 Prije nego što budemo zaboravljeni, bit ćemo pretvoreni u kič. Kič je prijelazna stanica između postojanja i zaborava. Milan Kundera


Ne živimo mi život, život živi nas.    David Icke

 

Sta radi tvoja žalost dok Ti spavas? Bdi i čeka me. A kada izgubi strpljenje, budi me.  
Ivo Andrić

 

 

 

Bilo je nekoć

Bilo je nešto lijepo pa prošlo
- Il tek je sanja to bila -
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.

Bile su noći mjesečne, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bašće mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.

Bilo je smijeha, pogleda dugih
Što sve no izeći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himna čarobnom maju.

Bila je duša prepuna sunaca
I plamne čežnje, što sine
Kadkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.

Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.

Antun Branko Šimić

utjeha

 

Kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe. Friedrich Nietzche

 

 

Notturno

 

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

 

Tin Ujević

Ljubav Božja ne štiti od boli, nego štiti u boli. Hans Küng


Smrt jednog čovjeka je tragedija, ali smrt milijun ljudi je samo statistika. Staljin

Ne gubimo puno vremena u dokazivanju da ima puno mraka, nego radije zapalimo svijeću. Odmah će oko nas biti manje mračno.
fra Zvjezdan Linić

 

Neki ljudi ulaze u naše živote i ubrzo odu. Drugi ostanu određeno vrijeme, ostave svoje otiske u našim srcima, i mi nismo više oni isti. Flavia Weedn

 

Nikad nećeš znati koliko duboko ljubav ide sve dok ne dođe trenutak da se kaže "zbogom". Constance Russell

 

Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca. Trygve Gulbranssen

 

Nastojte ovaj svijet ostaviti malo boljim nego što ste ga našli i moći ćete mirno umrijeti sa sviješću da ste učinili što ste mogli. Baden Powel


 

Na kraju svog života nećemo biti suđeni
po tome koliko smo stekli diploma,
koliko smo zaradili novca
ili koliko smo velikih djela učinili.
Bit ćemo suđeni prema
‘Bio sam gladan i nahranili ste me.
Bio sam gol i zaogrnuli ste me.
Bio sam beskućnik i primili ste me`.

Majka Tereza

 

Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da će ga izgubiti. nepoznati autor


Ne jadikuj nad sitnim bolovima, sudbina bi te mogla liječiti krupnim. Pablo Neruda


Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu. 
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, 
Na visokom odru, u agoniji svijeća, 
Gotov da ti predam život kao žrtvu. 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao 
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, 
Sumnjajući da su tamne oči jasne 
Odakle mi nekad bolji život sjao. 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, 
Sve što očajanjem htjedoh da oživim 
U slijepoj stravi i u strasti muke, 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim. 
Samo kosa tvoja još je bila živa 
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. 

Antun Gustav Matoš

Bog nam nikad ne stavlja teret na leđa da bi ih slomio, već da bi nam savio koljena.
nepoznati autor

Od novog jada stara bol će proći. William Shakespeare

Bol ima snagu koja nas popravlja. Ona nas čini boljima, ona nas osvješćuje i uvjerava da je naš život dužnost, a ne zabava. Cesare Cantù

 

Tuga je zid između dva vrta. Halil Džubran

 

Netko sa svojim bolom ide
K’o s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Dobriša Cesarić

utjeha

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene.
Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama

Antun Branko Šimić

 

Ojačaj me suosjećajući s mojoj snagom, a ne s mojom slabosti. Amos B. Alcott


Snađe li te kakva bol, stani mirno i pitaj što od tebe želi. Emanuel Geibel

 

Sreća je – zboraše on – vještina uma i ruku.
Sve nevješte duše nesretne su k'o cvjetovi.
Ne mari ništa što veliku buku zadaju skrhani i lažni stihovi.
U oluji, u buri,
Kraj nedaća svih
Uz teške gubitke i uz tugu kletu
Biti prirodan, nasmijan i tih
Najveća je umjetnost na svijetu.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin


Ipak je istinito da je promatranje tuđih nesreća utjeha za naše vlastite. Ippolito Nievo


Tko opisuje vlastitu bol, makar i plakao pri tome, na putu je da se utješi. Ugo Ojetti

 

ČEMU TA JEDINA SUZA

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!

Heinrich Heine

Bol potiče čovjeka da misli. Misao čini čovjeka mudrim. Mudrost čini život podnošljivim. 
John Patrick


Ne možeš prihvatiti dar ukoliko ne otvoriš dlanove, ne možeš biti zagrljen ukoliko ne raširiš ruke, niti možeš stići ka cilju ukoliko ne pružiš korak. nepoznati autor

 

 

Nešto i za mene

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane za mene.
Neka se braća ogriju na mome žaru, tajnih suza ne povjeravam nikomu.
Čovjece, ako zvuk riječi moze da ti dade sreću, ja ti je neću kratiti.
Ali ne stravičnome drumu što vodi u ponore ja hoću da ostanem sam.

Tin Ujević


Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi netko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bi se tek umorio kad bih znao da neću nikada umrijeti? Neka me Bog sačuva od te strahote... Strašan je strah od smrti. Ali kad vidim što je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljan si da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi.

Meša Selimović


Smrt je istinski konačni cilj našeg života. Zbog toga mi je tijekom nekoliko godina postala prijateljicom. Zahvaljujem Bogu što mi je udijelio sreću da sam imao prilike razmisliti o smrti kao o ključu za ulazak u naše istinsko blaženstvo.  

Woflgang Amadeus Mozart


Ne postoji hrvatska, srpska, židovska, bošnjačka ili bilo čija nacionalna smrt. Smrt je – smrt. Kao što je život – život. Moj život je u svakom čovjeku, prema tome i moja smrt je u svakom čovjeku. Sve što se svijetu događa i meni se događa. Jedini nacionalizam, koji po meni nije primitivizam, jest pripadnost ljudskoj dobroti i ljudskom srcu. Ako me pitate čiji sam pjesnik, odgovorit ću vam: ja sam pjesnik od takve narodnosti.  

Enes Kišević


Pjesma mrtvog pjesnika

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić

 

Beskoristan život je isto što i rana smrt. Johann Wolfgang von Goethe

 

RADOSNI MRTVAC

Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

Charles Baudelaire

 

Život je najljepši pronalazak prirode, a smrt njena vještina, da što bolje iskoristimo život.  

Johann Wolfgang von Goethe 


Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira. Gustav Fechner


Groblja su puna nezamjenjivih ljudi. nepoznati autor


 

 

Cijenite riječi. Svaka od njih može vam biti posljednja. 

nepoznati autor

 

 

 

Nijedan čovjek nije Otok, sam po sebi cjelina; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt, Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen u Čovječanstvu; I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni. John Donne

Život se poput basne ne vrednuje po dužini, nego po sadržaju. Seneka

balkon


OPROŠTAJ

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

Federico Garcia Lorca


Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... 
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time... Herman Hesse


Vjeruj da život vrijedi živjeti, a tvoja će ti vjera to i dokazati. William James


Bol je neizbježna, a patnja stvar izbora. Kathleen Casey


Najveća hrabrost je prkositi boli, živjeti s njom, nikad je ne pokazati drugima, i usprkos njoj veseliti se životu i buditi se svako jutro oduševljen danom koji dolazi. Kathleen Casey


Sve što imamo je vrijeme; u njemu žive čak i oni koji nemaju stan. Balthasar Gracian


Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda

Mak Dizdar

utjeha

 

Brak nije lijek za usamljenost. Djeca odrastu i odu. Ljubavnici nisu lijek za sve. Seks nije konačno rješenje. Ako ste život pretvorili u dugu bolest, onda je smrt jedini lijek..."   

Erica Jong


Smrt ne postoji. Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave. Eva Luna

 

TA DJEVOJKA JE MRTVA. . .

Ta djevojka je mrtva, mrtva od ljubavnih rana,
U zemlju su je odnijeli, odnijeli prije dana,
U zemlju su je stavili, stavili u svem krasu,
Stavili sasvim samu, samu u teškom času.
I vratili se veselo, veselo k'o na piru,
I pjevali su veselo, veselo: "Sad je u miru.
Ta djevojka je mrtva, mrtva od ljubavnih rana."
I otišli su u polje, polje k'o svakog dana . . .

   Paul Fort

 

 



Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. Ivo Andrić

 

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

Pablo Neruda


Kao što dobro iskorišten dan dariva ugodan san, tako i dobro proživljen život dariva smirenu smrt. Leonardo da Vinci


A smrt nije tako strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljiš se da budeš smrtni čovjek sve dođe na svoje mjesto, i mirno čekaš kao i san i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi. Meša Selimović


U času smrti polagat ćemo ispit o ljubavi. Ako ga položimo, zauvijek ćemo se preseliti k Ljubavi. Michael Quoist


ZA TEBE MOJA LJUBAVI

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg groblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.

Jacques Prévert

 

Cijeli život nije ništa drugo doli put u smrt. Seneka




 

Ako ne postoji put, napravit ćete ga hodanjemAntonio Machado


život


Ne bojimo se smrti, nego razmišljanja o smrti. Seneka


Nije lako živjeti poslije smrti. Ponekad treba na to utrošiti cio život. Stanislaw Jerzy Lec

Smrt je dio življenja. Neprestano se moramo na nju privikavati ukoliko želimo biti potpuna osoba. A ako nam je teško shvatiti činjenicu naše smrti, barem nam nije nemoguće da se s njom pomirimo. Stephen King


 

Citati iz knjige “Uz kavicu sa Sonjom danas nauči...”
autorica: Sonja Šarunić, izdavač Veble commerce

Živi tako da tvoja djeca na spomen poštenja, brige i lojalnosti pomisle na tebe.

Daj „Caritasu“ svu odjeću koju nisi nosila protekle tri godine.

Pokaži danas svojoj obitelji koliko ih voliš, riječima, dodirom i pažnjom.

Živi tako da tvojim prijateljima bude dosadno kad umreš.

Naući svoje prioritete. Još nitko nije na samrtnoj postelji rekao: „Da sam barem proveo više vremena u uredu“.

Potpiš i nosi sa sobom karticu za darivanje organa.

 

Kad te uhvati samosažaljenje, učini nešto lijepo za nekog još nesretnijega od tebe.

Napravi listu od 25 stvari koje želiš iskusiti prije nego umreš. Nosi je u novčaniku i pogledaj povremeno.

Nauči ponešto o još tri religije drukčije od tvoje.

Nauči cijelu obitelj što treba učiniti u slučaju požara, poplave ili potresa.

Kad god čuješ sirenu hitne pomoći pomoli se za osobu koja je unutra.

Kad ti je prijatelj u nevolji, pomozi mu iako te ne pita za pomoć.

Reci ukućanima da ih voliš kada ih ispraćaš na put.

Bog nije obećao dan bez bola, tuge i kiše, ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze

i svjetlo za put.

 

 

Pjesme koje slijede za Spomen je pripremio Dušan Živić :

 

      LJUBAV U ZAGREBU

 

            Ljubav  u  Zagrebu    

         Glazba  u  onom  filmu

         Odlazimo  k  nebu

          Crnoj  zvijezdi, snu

 

            Ljubav  u  Zagrebu

            U  tisini  i  miru

             Posvjeta, s  ljubavlju

             Kao  golub  na  klaviru

 

            Ljubav u Zagrebu

            Od  zivota  minut  duzi

            Kada  zvono  cujes

            Meni  ruke  pruzi

 

            Ljubav  u  Zagrebu

            Snijeg  na  Pantovcaku

           O  vinu  i  hljebu

            Sutimo  u  mraku

 

            Ljubav  u  Zagrebu

            I  od  nje  se  strada

             Pred tvoja cu vrata doci

              Sam, nekada 


                

  

 

                OBRAĆAM SE KRLEŽI

 

            Kad vjetar zasuti

            Čovjek iz svijeta bježi

            Otvaraju se mračni puti

            Obraćam se Krleži

 

            I teško je da se kajem

            Zvijer uzdrhtalo rezi

            I dok ispred vlaka stajem

            Obraćam se Krleži

 

            Nije teško stihove pisati

            Između strofa sunce leži

            I kada zvijezde prestanu sjati

            Obraćam se Krleži

 

            Prohujale rata godine

            Opet u Zagrebu sniježi

            Kada nemam sto za reci

            Obraćam se Krleži

 

 

 


 

 

JESENJA ŠANSONA

Jesen zlatna

u nedrima

ulica blatna

lišce je nadima

 

Čekam pahulju

spas davni

da udavi hulju

dan tamni

 

List prekri

pola dlana

u tihoj nadi

da si sama

 

Vino je moja

na nebu adresa

crvena boja

znak je plesa

 

Ćutim tako

i prestaju minuti

u sobi samotnika

još leptiri žuti

 

                  

                 KAD SMO SE RAZBUDILI

                   

                  Kad smo se razbudili……..

                  Činilo se da nismo sami

                  Da je mesec konačno pao iza brda

                  I da se više ne čuje otkucaj puti

 

                  Držao sam ruku na prsima

                  Sanjareći o sivom parobrodu

                  O plamenu koji se ispija na dlanu

 

                  Kad smo se razbudili…………..

                  Rekao sam dobro jutro

                  Tvojim treperavim bedrima

                  Učinio da se ne osećas bezvredno

                  Ugledao zapaljenu pepeljaru

                  Od neugašenih opušaka

                  I potražio tvoje grudi

                  Sećajuci se detinjstva

 

                  Kad smo se razbudili……………….

                  Razmenili smo brojeve telefona

                  Objasnih ti skretanje do mog kraja

                  Poželeo da se setim gde smo se noćas našli

                  Doživeo da je svet moja nota

                  I da te želim a da ne znam zašto

                  Zašto tako i čemu sve to

 

                 Kad smo se razbudili……………

                 Ugledali smo osmeh upućen jedan drugom

                 U znak prošlih minuta

                 U ime budućih godina

                 Sravnio sam broj tvojih godina

                 Sa baksuznim ciframa

                 Udisao prašnjave ploče Domenika Modunja

                 Listao romane Bore Ćosića iz pedesetih

                 Trljao ruke,bilo mi je nekako sve neobjašnjivo

 

                 Kad smo se razbudili………..

                 Krišom je tmina bežala iz naše kože

                 Ogrnuo sam te jutarnjim purpurom

                  Pratio sve što govoriš

                 Zaslepljen lomljivosću jezika

                 Mačijeg koji se izlivao iz usta

                 Soba se gasila u jutarnjem oproštaju

                 A ja sam ustao i otvorio vrata

                 Nadajući se odlasku koji je uvek smisao tuge

                 Zario glavu u tvoj trbuh

                 Nestajao

                 I naposletku zaspao

                Dok su prvi krici uranka plašili ljude……

 

 

 

 

                                           PONOĆ JE KUCNULA

            

                                            Ponoć je kucnula

                                            Lišće dugo pada

                                            Pod tamom si usnula

                                            Lepa kao nada

 

                                            Ponoć je kucnula

                                            Sami smo ostali

                                            Magla se prosula

                                            Anđeli su pali

 

                                             Ponoć je kucnula

                                             Žuta senka krina

                                             Sveća je utihnula

                                             Kao davna rima

 

                                             Ponoć je kucnula

                                             Blago drhti ruka

                                             Zvona se začula

                                           Sećanje je oporuka  

svijeće

 


 

Jacque Prevert, MRTVO LIŠĆE

Tako bih htio da sjetiš se dana
sretnih kad bio sam prijatelj tvoj  
sunce je toplije bilo no danas
zrake je bacalo u život moj.  

Sad mrtvo lišće oko nas se kupi.                
Vidiš li — ja pamtim sve.                   
Svud mrtvo lišće — u parku, na klupi.                 
Prekrit ce sjećanja, kajanje, sne.                    

Sjeverac ga raznosi noćas
a ako odnese i nas  
tu pjesmu ću pamtiti vjećno
i tvoj ću slušati glas. 

Jer pjesma ta i na nas slići                  
bila si moja, bio sam tvoj.                   
Dani su tekli kao u priči                 
bila si moja, bio sam tvoj.                   

Ali život zna razdvojit one
koji se vole kao mi.  
Stope ljubavnika briše more
na pijesku ne ostavlja njih.  

Dani su tekli kao u priči                 
bila si moja, bio sam tvoj...                     
ali život zna razdvojit one                 
koji se vole kao mi.                    

Stope ljubavnika briše more                                             
Na pijesku ne ostavlja njih.

 

 

ŽIVJETI U SNU

Čini se, meni je suđeno

da živim sanjajući.

Životu koji sav je od sna

smrt ne može nauditi.

 

Manuel  Altolaguirre

 

SAN

Ležaj anđela-čuvara
Nekog sna zasjeni sara.
Ležah tu gdje gusta trava
Sakri izgubljenog mrava.

Nevoljnog, od puta snena,
Noć ga ovi, izgubljena,
Tu gdje mu se smetnu puti,
Slomljena ga mogoh čuti:

"Djeco, je l' vam suze sjaje?
Čujte oca uzdisaje!
Zjene tužne sad im zjape,
Vraćaju se, za mnom vape."

Požalih ga "Što ću?", rekoh
No, krijesnica, nedaleko,
Progovara:"Tko, sred jada,
Stražaru se noćnom nada?

Moje svjetlo rasvjetljuje,
Oko njega bube zuje.
Sad zuj slijedi i ne pitaj;
Lutalico, kući hitaj!

William Blake


 

Jacques Brel, PJESMA UMIRUĆEG

Emile, zbogom, vjerni moj
Bili smo skupa još u desetoj
Vječno se penjali na brijeg
Tu se spremali za bijeg
Al' preko svega padne snijeg
Emile, teško je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I zgodne djevojke su svud
Ti im naplati za moj trud
Poljubi njih i bit ću tu

Bješe noć, bješe dan
A oko nas vječni sjaj
Ali pjesma i vino pripremali su kraj

Ne taji, oče, nek se zna
crna sam ovca za vas bio ja
Uzalud učio sam to:
Sto je dobro, sto je zlo
Sto visina, a sto dno
Znaj, oče, teško je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I djeca igraju se svud
Ja vise nisam znao kud
Zagrli njih i bit ću tu

Bješe noć, bješe dan
A oko nas vječni sjaj
Ali pjesma i vino pripremili su kraj

Zbogom, Françoise, dobra i zla
Čitav si život mene varala
Opraštao sam svaki put
Ljubavnik tvoj je meni drug
Ti si mu vraćala moj dug
Zbogom, al' teško je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I sav po proljeću je zrak
Sada te ljubit' može svatko
Al' me se čuvaj dok je mrak

Bješe noć, bješe dan
Al' sudbina mi je ta
Mogu dohvatit zvijezde
tek one s morskog dna


 

Jacques Brel, NE OSTAVLJAJ ME

Nemoj, nemoj ići

Zaboravit treba
Sve sto je moguće
Onog koga nema
Vrijeme rastanka
Izgubljeno vrijeme
Treba znati kako
Preboljeti sate
Sto ubiti mogu
Udarcima svojim
Samo srce sreće

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Poklonit ću tebi
Svaki biser kise
Iz onih zemalja
Gdje kise ni nema
Prokopat ću zemlju
Sve do iza smrti
Da ti skrijem tijelo
Svjetlošću i zlatom
Stvorit ću zemlju
Gdje ce ljubav biti
I vladar i zakon
Ti kraljica moja

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Izmislit ću za te
Besmislene rijeci
A ti ćeš ih znati
Pričat ću ti priču
O zaljubljenima
Sto vidješe svoja
Srca gdje se ljube
Pričat ću ti pricu
O onome kralju
Sto je davno umro
Jer te nije sreo

Nemoj, nemoj ići
Nemoj nemoj ići

Dešava se cesto
Da izbije vatra
Iz starog vulkana
Sto je davno umro
I, čini se, ima
Izgorjele zemlje
Koja žitom rodi
Bolje nego druga
A kad dođe veće
I upali nebo
Zar se stopit neće
Crveno i crno

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Plakat vise neću
Govoriti neću
Sakrit ću se negdje
Samo da te gledam
Kako plešeš sretna
Samo da te slušam
Kako pjevaš sretna
I samo ću biti
Sjena tvoje sjene
Sjena tvoga psa

Nemoj, nemoj ići

 

Nitko nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje, ako more odnese grudu zemlje, Europe je manje, kao da je odnijelo neki rt, posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.

John Donne

 

Iz Gospodara prstenova:

PIPPIN: "I didn't think it would end this way."

GANDALF: "End? No, the journey doesn't end here. Death is just another path, one that we all must take. The grey rain-curtain of this world rolls back, and all turns to silver glass, and then you see it."

PIPPIN: "What? Gandalf? See what?"

GANDALF: "White shores, and beyond, a far green country under a swift sunrise."

PIPPIN: "Well, that isn't so bad."

GANDALF: "No. No, it isn't.”

 

Pjesme koje slijede za Spomen je pripremio Walter William Safar

Poezija oplemenjuje ljudske duše timaneći ljubav, suosjećajnost i vjeru…Poezija nas nikad neće ostaviti same u samoći, ona je uvijek uz nas i svojim duhovnim okom vodi nas kroz gustu šumu kušnji…Poezija je nada na krilima vjetra,dvostruka duga nakon oluje, anđeo kad nas sudba grlata ostavi same na mostu,duhovni kovač sreće…Da, poezija je bezvremenski potpaljivač svjetlosti! 

 

NOVOROĐENI STIH

Dok jutro, poput nekog hodočasnika,

Nečujno klizi ususret novom danu,
U tišini  mogao bih napisati stihove
O dvije ruže
Koje smo na rastanku položili
U crnu zemlju,
A možda i pjesmu
O suzama toplim što su tako nečujno klizile
U kolijevku tvoje divne duše.

Mogao bih te zvati posve glasno,
Bez srama i granica,
Kao ptica pticu,
Ali grlo je zarobila tišina,
Rođena u samoći moćnoj.

Jučer sam te volio manje nego danas,
Dokaz tome su tako žive uspomene,
Koje tako toplo teku dremovnim ljetnim zrakom
Kao krv venama,

U tišini ljetnog dana mogao bih napisati pjesmu
O posljednjem plesu ispod starog oraha
Sa kojega se još i sada rune divne uspomene,
Ali bez tebe sunce je i dalje tako hladno,
I sja poput zlata;
Hladno i ubojno zaslijepljujuće.

Kad mi samoća dvori srce tugom
Meni samo preostaju uspomene
Da mi rode stih
Kao divno dijete nade.

Dok me sadašnjost progoni u prošlost,
Ja gonim svoj duh k zlatnoj sunčevoj kolijevci,
Da se pobratimi s novorođenim stihom,
Jer sutra te ipak možda vidim
I pročitam ovu pjesmu.


 

TI ,MOJE ZLATNO SVIJETLO

Došla si nenadano,toplo,

Ko' što sunce grane iza teških,olovnih oblaka,

Virnula iza zastora zlatna svijetla,

Ko' ruža što se nudi novom danu,

Da mi otvoriš vrata života,

O kojem sam maštao,

U svojim pjesmama.

Pa ipak,nisam mogao progovoriti,

Ni dodirnuti Te,

Jer…jer sam se bojao,

Da si samo moja mašta;

Žena tek iz najdivnije ljubavne pjesme,

I da ću,

Da ću ako Te dodirnem,

Ostat' sam sa svojim pjesmama,

I posve zatvoren u se,da ću se i dalje šuljati oko Tebe,

Kao prosjak oko zidova nade;

Da ćeš potonuti u moj potmuli san,

Kao  najdivnija mjesečevu sjena,

I da ću Ti biti više nalik na skitnicu,

Nego na gospodara vlastite sudbine.

I konačno…konačno  osjetih,da u mojim očima,

U sjetnim očima pjesnika,

Što su dosad slijepo lutale alejom samoće,

Odjednom plane iskra,

U zjenicu se uspelo zlatno svjetlo

Iz kojeg si došla,

Polako…posve polako postala si stvarnost;

Stvarnost začeta iz desetina…stotina…

Tisuća bisernih suza…neiscrpno vrelo života;

Vrelo koje vječno teče,

Koje hrani moju dušu,

Koje potiče moje srce!

 

PISMO VOLJENOJ

Dok Ti pišem ovo pismo,Jedina,

Prijeko je gluhonijemi vjetar

posve tiho i kradomice

otvorio vrata stare crkvice,

i stao raznositi molitve

po bjelim nebeskim poljima.

Gluhonijemi vjetar ne otvara moja vrata,

jer zna da su moje molitve

odavno presušile kao i suze.

 

Dok vječno vjerna samoća

raznosi moje strasti

po licu krvava obzorja,

moje uspomene polako umiru

na lomači demonske vatre zaborava.

Jedina,ne bojim se svoje smrti,

Bojim se smrti naših uspomena.

 

Sjećaš se,Jedina,

veselog pjeva zlaćane ptice

na latici crvene ruže,

kad si me znala darivati poljubcima,

vlažnim

 i zvonkim,

toplim

i dremovnim.

Pero drhti u ruci,

baš kao i ona crvena ruža,

na kojoj nema više Tvojeg nježnog pogleda..

Znaš,Jedina,

jedna latica ruže treperi na povjetarcu

mnogo više od ostalih latica,

to je ona ista latica

koju si znala milovati

u praskozorju dana.

Njezino lice je posve ljudsko,

čeznutljivo i samotno,

poput mojega.

 

Gore pjeva zlatna ptica,

Tu dolje korača samoća za mojom sjenom.

Zašto ne dopušta da je ubiju?

Zato što njezin grob

leži tamo dolje gdje leže mnoge ljubavi,

zato ljudski zakon ne vrijedi za nju.

 

I kad je gluhonijemi vjetar

stao sjetno šumiti

u zagrljaju izmorene noći,

Ja sam nastavio skitati svijetom

s neobjašnjivom nadom,

da ću kao slučajno

naletjeteti na Tebe.

Dane,mjesece i godine

odnio je hiroviti vjetar sudbine,

a Ti si i dalje ostala samo uspomena.

U umrlom me srcu ništa više ne boli,

Sve je tako daleko i beznačajno bez Tebe.

Ti si tako daleko

A Ja,

Ja nisam više ni u čemu sudjelovao.

I kad bi me ona zlatna ptica,

usred veselog pjeva,

slučajno pogledala u oči,

prožela bi me neopisiva sjećanja.

I dok se iznad njezine

uzdrhtale zlaćane glavice

uzdizalo plavo travanjsko nebo,

Ja sam znao da njezin pjev

putuje do nekog graničnog,

nevidljivog svijeta,

baš kao i sve naše uspomene.

 

Ne brini,Jedina,

doći će i taj dan,

naš dan,

kada će zlatna ptica

pjevati samo za nas,

i kada će ona latica ruže opet treperiti

u Tvojoj ruci,

baš kao i moja ruka

u Tvojoj ruci.


 

U IME LJUBAVI VJEČNE

Od kad si otišla, Jedina,
sunce je postalo sasvim hladno,
Njegovo zlatno srce
sad posve zaboravljeno leži u zlatnoj kolijevci:
Oh, Bože, sunce je tako hladno,
ovilo se oko mojeg srca,
poput zlatne vampirove kandže,
Njegovi zlatni hladni prsti,
sad kidaju dijelove mog srca
i bacaju svoju krvavu hranu smrti pred noge.
U sjeni tražim spas,
U onoj istoj sjeni
u kojoj si znala čitati moje pjesme,
čiji stihovi su bili tako dirljivi i čeznutljivi,
posve životni i posve ljudski,
kad ih je Tvoj nježni glas slao na putovanje u ljudska srca.
Kad bih znao da ću stihovima dodirnuti nebo,
i oživjeti Te,
da griješ moje hladno srce,
i čitav hladni svijet oko mene,
odmah bih pristao žigosati stihove vlastitom krvlju.
Ali sunce je i dalje tako hladno,
i sja poput zlata:
Hladno i ubojno zaslijepljujuće;

Kažu da je noć,
mračna noć,
pravo mjesto za umiranje,
Ali ti znaš,Jedina,
da nije tako,
jer si me napustila kad je sunce najsjajnije sjalo,
i kad je zlatni potok žuborio bijelim nebeskim ravnicama
pozlaćujući naše stihove.
Oh Bože,kako mora da je plemenita smrt u zlatnoj haljini,
kada vodi dušu na sastanak sa anđelima.
Ti znaš,Jedina,
da naši stihovi,
koji su nas spojili neraskidivom sponom ljubavi i besmrtnim uspomenama,
Ti dragi i tako bolno živi stihovi sada su moja jedina veza sa Tobom.
Kad me bičuje samoća glasam se našim stihovima
u nebo,
da Ti priđem blizu,
toliko blizu da Ti čujem glas,
kada anđelima čitaš naše stihove.
Dok me sadašnjost progoni u prošlost,
Ja gonim svoj duh k zlatnoj kolijevci,
da se pobratimi sa novorođenim stihom,
jer moj se kraj bliži;

Kažu da je noć,
mračna noć,
pravo mjesto za umiranje,
Ali moje mjesto je na zlatnom odru,
tik uz zlatnu kolijevku;
tik uz novorođeni stih,
-kada je sunce najtoplije i najsjajnije;
kada zlatno sunčevo srce tako živo kuca u vatrenim grudima-,
da i mene smrt dočeka u zlatnoj kolijevci,
kao i Tebe,Jedina,
da zajedno sijemo naše stihove
po bijelim nebeskim poljima:
Jer drugačije ne može biti;
drugačije ne smije biti,
U ime ljubavi vječne.

 

 

Ovu pjesmu posvetio sam dragoj prijateljici,Jennifer,koja je izgubila voljenog u prometnoj nesreći.

ŽELIM TI REĆI PRIJE ODLASKA

Oko mene lebde sjene,tako poznate dvorkinje
u predvorju smrti,
a smrt čeka u kutu zaogrnuta tirkiznim mjesečevim ruhom,
Pročitao sam mnoge pjesme,
i čuo mnoge priče o smrti,
i mislio da znam kako izgleda,
Crna,mračna i nestrpljiva,
Ali sada mogu mirne duše reći da sam pogriješio,
uopće nije crna,a još manje mračna i nestrpljiva,
Nikad još nisam vidio tako čarobno tirkiznu haljinu,
Što se sada na njoj svjetluca,
Kao da je rajski krojač skrojio
Za neki kraljevski bal,
Kao da dolazi po nekog kraljevića, 

Koji je davno ostao bez svog kraljevstva.
Kad bih mogao govoriti draga,
Ja bih tako glasno viknuo:
„Ne plači!...Nije smrt tako strašna,
ako iza sebe ostavljaš svoju dušu…
Da ,ne plači!...Postoje i mnogo tužniji ljudi,
koji za života nikada nisu voljeli,
kao što je volim Tebe!“
Tiho je,tako bolno tiho da posve jasno čujem
kako njezina bistra suza putuje licem
posrebrujući čitav mrak oko sebe.
Ležim na samrtnoj postelji čekajući
da se oglasi nebesko zvono,
jer crkveno zvono sam odavno prestao čekati,
Oko mene je sve zarobljeno u mrak i tišinu,
samo njezina suza svijetli ostavljajući bolni trag
Njezinih,tako čuvstvenih osjećaja.
Moje se oči zatvaraju,
A ona suza postaje sve veća i sve zvučnija…
i sve bliža,
kao da želi sa mnom otići na put bez povratka,
Sad stiže vrijeme rastanka,
Srce više ne ječi u nijemim njedrima,
jer moje oči su rekle što mislim…

 

 

 

 

Send me an angel

The wise man said just walk this wayutjaha
To the dawn of the light
The wind will blow into your face
As the years pass you by
Hear this voice from deep inside
It's the call of your heart
Close your eyes and your will find
The passage out of the dark

Here I am
Will you send me an angel
Here I am
In the land of the morning star

The wise man said just find your place
In the eye of the storm
Seek the roses along the way
Just beware of the thorns

Here I am
Will you send me an angel
Here I am
In the land of the morning star

The wise man said just raise your hand
And reach out for the spell
Find the door to the promised land
Just believe in yourself
Hear this voice from deep inside
It's the call of your heart
Close your eyes and your will find
The way out of the dark

Here I am
Will you send me an angel
Here I am
In the land of the morning star
Here I am
Will you send me an angel
Here I am
In the land of the morning star

 


Sailing

I am sailing, I am sailing,utjeha
Home again cross the sea.
I am sailing, stormy waters,
To be near you, to be free.

I am flying, I am flying,
Like a bird cross the sky.
I am flying, passing high clouds,
To be with you, to be free.

Can you hear me, can you hear me
Thro the dark night, far away,
I am dying, forever trying,
To be with you, who can say.

Can you hear me, can you hear me,
Thro the dark night far away.
I am dying, forever trying,
To be with you, who can say.

We are sailing, we are sailing,
Home again cross the sea.
We are sailing stormy waters,
To be near you, to be free.

Oh Lord, to be near you, to be free.
Oh Lord, to be near you, to be free,
Oh Lord.

 

Jorge Luis Borges , Trenutci

Kada bi mogao živjeti ponovno,

Činio bi više grešaka nego što sam ih činio u ovom životu.

Opušteno ležeći na leđima, ne nastojeći biti savršen.

Bio bi sretan, puno sretniji nego u prvom pokušaju,

A samo poneke stvari doživio bi stvarno ozbiljno.

Nepospremljeni stan nikada ne bi bio problem.

Više bi riskirao.

Više putovao.

Zalaske sunca gledao bi češće,

Penjao bi se na planine i plivao u rijekama.

Težio bi posjetiti mjesta koja nikada prije nisam vidio.

Jeo bi puno sladoleda i puno manje graška.

Imao bi stvarne umjesto izmišljenih problema.

Težio bi potpunom iskorištavanju svakog trenutka svog života.

Kada bi mogao živjeti ponovno, ispunio bi život samo sretnim trenutcima.

Shvaćate li da je to ono što čini život?

Trenutci, samo trenutci. Zaplijenite trenutke.

Nikuda nisam išao bez vode, kišobrana i raznih zaštita.

Kada bi mogao živjeti ponovno, sa sobom ne bi nosio ništa.

Kada bi mogao živjeti ponovno,

Izuo bi se u proljeće i do kraja jeseni bi hodao bos.

Otkrivao bi skrivene staze, uživao na suncu,

I igrao se sa djecom kad god bi imao priliku.

Ali ja sad imam 85 i znam…

Ja umirem…

 

 

 

 

 

 




Samo registrirani korisnici mogu dodavati tekst. Prijavite se ili registrirajte.