ZNANJE JE NAJVEĆA UTJEHA

U generacijama istočnjačkih kultura već tisućljećima počiva znanje koje oblikuje sve sfere ljudskog života, pa tako i vječni oproštaj od voljenih osoba. Za razliku od zapadnjačkih društava, sljedbenici vedske kulture spaljuju svoje preminule, jer poznaju tajne života i smrti. Oni znaju da je živo biće, duša, vječno. Bhagavad-gita, drevna knjiga mudrosti koju je Krišna (Bog) položio u ruke čovječanstva prije više od 5000 godina, između ostalog kaže:

“Kao što osoba oblači novu odjeću, odbacujući staru, duša prihvaća nova materijalna tijela, napuštajući stara i beskorisna.“ (BG. 2.22.)

 „Duša se nikada ne rađa niti umire. Nije nastala, ne nastaje i neće nastati. Nerođena je, vječna, uvijek postojeća i prvobitna. Nije ubijena kada je tijelo ubijeno.“ (BG.2.20)

    Ovakvih i sličnih izjava o atmi (duši) u Bhagavad-giti ima još mnogo, ali se u suštini sve te izjave svode na to da je naš pravi, jedini i vječni identitet – iskrica koja tijelu daje svjesnost. Grubo fizičko tijelo je tek privremeno 'vozilo' za dušu. Pored njega postoji i astralno tijelo, sačinjeno od uma, inteligencije i 'lažnog ega', koji je najprofinjeniji materijalni element, što nas primorava da se poistovjećujemo s tijelima koja mijenjamo život za životom, baš kao što mijenjamo odjeću. Lišeno gruboga materijalnog tijela, astralno tijelo, poznato u narodu kao duh, još je vezano uz ideju povratka u grubo fizičko tijelo koje je napustilo i koje više nije u mogućnosti održati život u sebi. Da bi spriječili duhovima da lebde uokolo, nadajući se da će se vratiti u svoje grubo fizičko tijelo, sljedbenici vedske kulture spaljuju tijela nakon izlaska duše, čime duši omogućuju da po odrednicama karme (zakona akcije i reakcije) – krene na put do prihvaćanja novoga fizičkog tijela. I iz perspektive praktičnosti, paljenje tijela i prosipanje pepela u rijeku, more ili ocean, pridonosi uštedi obradivih površina koje inače zauzimaju sve prostranija i brojnija groblja.

  Istine o zakonitostima života i smrti nisu tajne jer su podrobno objašnjene u vedskoj literaturi koja je dostupna na više od 50 svjetskih jezika. Te istine govore o duhovnim zakonitostima koje su univerzalne i uvijek jednako primjenjive na sva živa biće, bez obzira na vrstu tijela, boju kože, nacionalnu ili religijsku pripadnost. Svatko može u jednom danu promijeniti svoju religijsku pripadnost: tako se kršćanin može preobratiti u džamiji i postati musliman, musliman može postati židov, neki židov može postati kršćanin, itd. Međutim, ti izvanjski nazivi odnose se samo na privremena tijela, a vječne se zakonitosti karme i reinkarnacije odnose na dušu – naš pravi i vječni identitet. Bilo da je netko kršćanin, musliman ili židov, pa i ateist – univerzalni zakoni prirode djeluju jednako efikasno, bez obzira na to vjeruje li netko u njih ili ne.

   Uzimajući u obzir sve prethodno, oni koji ožalošćeni ostaju iza pokojnika nemaju razloga za žalost ako im je poznato da živo biće koje je napustilo tijelo zapravo nije mrtvo, nego je prešlo u neko novo tijelo, po zakonima pobožnog ili grešnog djelovanja (zakoni karme, u narodu poznati po izreci 'Kako siješ, tako ćeš žnjeti'.) Bog nije nekakav okrutnik koji će grešnike poslati u vječni pakao. Naprotiv, on je toliko milostiv da i najvećim grešnicima daje priliku za prilikom (život za životom) da odbace krivi put zlobe i krenu putem istinske duhovnosti. Analogno tome, niti boravak u raju nije vječan. Oboje, pakao i raj, dva su različita predjela ovog materijalnog univerzuma i sve dok smo svojim materijalnim željama i aktivnostima (pobožnim i bezbožnim) vezani uz ovaj svijet neprestanih rađanja, bolesti, starosti i smrti, bit ćemo prisiljeni mijenjati jedno tijelo za drugim.

   Nasuprot materijalnom postojanju (rajskom, ovozemaljskom ili paklenom), neograničeni je duhovni svijet koji se rasprostire izvan domašaja ne samo najmoćnijih teleskopa nego i daleko izvan domašaja najplodnije mašte. Taj svijet, poznat u Vedama kao Vaikuntha, izvorni je dom nas, živih bića. To je svijet u kojem ne postoje nedaće kao što su rođenje, bolesti, starost i smrt. Duhovni svijet, koji je detaljno opisan na stranicama Šrimad-Bhagavatama, dostupan je samo onim živim bićima koja iskoriste svoj život za nesebično služenje Bogu, kroz odnos uzajamne duhovne ljubavi. Ta duhovna ljubav nije monopol niti jedne religijske tradicije, nego je dostupna svima onima koji se pokaju za svoje grijehe, nadiđu razinu komercijalizirane religioznosti i u srcu prihvate činjenicu da je Bog jedan, jednako blagonaklon prema svim djelićima svoje kreacije.

   Smatram da na svijetu nema bolje utjehe za bilo kojeg pripadnika bilo koje religije ako nauči da njegovi/njezini pokojni nisu završili u vječnom paklu, potrošivši svoju 'jedinu' priliku, nego da im se daje nova i nova prilika da uzdignu svoju svijest na duhovnu razinu, probude svoju zaboravljenu ljubav prema Bogu i vrate se u 'Božje carstvo', koje je toliko poželjno i koje se naširoko spominje u apsolutno svim religijskim tradicijama. Za one koji već jesu sljedbenici vedske kulture, ovaj tekst može poslužiti kao podsjetnik da u suštini nema razloga za jadikovanje; jer, tijelo je tek nakupina materijalnih elemenata koji nikada nisu niti će ikada biti živi bez prisutnosti duše koja tijelu daje svjesnost. 

za Spomen pripremio  

Vladimir Pavić, vaišnava svećenik i duhovni misionar

(autor knjiga 'Samo u prolazu' i 'Na putu do istine')