Hodogram u svezi smrtnog slučaja Spomen na... Objave u Večernjem listu Organizacija događaja Kreativna rješenja Spomen web shop Usluge za dijasporu Utjeha Savjeti Filantropija Tradicija Najčešća pitanja i razmišljanja

MOSTOVI

Kad jedan anđeo i jedan čovjek uspostave kontakt, stvara se most od svjetlosti preko kojeg trče tisuće anđela i tisuće ljudi.”

Kad sam prije više godina zapisala ovu rečenicu, još nisam razumjela važnost mostova. Posebno onih od svjetlosti. U međuvremenu, trčala sam njima i gledala druge kako trče, smijala se i plakala s onima koji su dolazili i onima koji su odlazili, ne shvaćajući kako se uvijek radi o istom: dolazak je i odlazak istovremeno, baš kao što je smrt istovremeno i rođenje. Ne na nekom drugom svijetu, ovdje, na ovom, jer sve je tu i sve je tamo istovremeno. Strane svijeta smo izmislili ne snalazeći se na Zemlji. Gore, dolje, lijevo, desno nisu odrednice prostora, već ljudskog straha od izgubljenosti. Mi koji se pozivamo na razum, dopuštamo tom razumu da nas unesrećuje zamkama svojih labirinata.

utjeha

Ovo je trebala biti priča utjehe. Za sve koji su povjerovali kako su ostavljeni jer su oni koje vole iznenada otišli. Umrli. Nestali. Ali, kamo, kamo odlaze mrtvi? Odgovorit ću vam: nikamo. Sve je tu. Jer je sve i tamo istovremeno. Prostor i vrijeme zemaljska su izmišljotina, ni jedno ni drugo ne upravlja svijetom, jedino glavama onih koji žive u strahu. Od gubitka onog što nikad niti nisu posjedovali: prostora i vremena.

Pa, što je ono što zaista imamo u ovim svojim malim zemaljskim životima? Što je to što nam nitko ne može uzeti? Što je zaista naše?

Odgovor ste već doznali, znam. Bolno, jer sve čemu se opiremo boli, a smrti onih koje volimo opiremo se čak i više nego svojoj vlastitoj. Ali, ne treba otpor, odustanimo od njega, potecimo životom mirno i snažno. Rijeka radosti dodiruje sve naše obale, približimo joj se.

Nitko, čak ni Bog kojeg se plašimo i kad u Njega ne vjerujemo, ne može, a sigurna sam, niti ne želi uzeti nam ono što volimo. Voljenjem smo ispisali svoje vlasničke listove,  mi posjedujemo i mora i livade i životinje i ljude, sve koji su nam važniji od nas samih. Čudite se, znam, vlasnički listovi! Ne radi se ovdje o zemaljskim pečatima, božanski pisari – anđeli – ovjeravaju ove listove, upisujući u svoje male zlatne bilježnice svaku našu misao, riječ, namjeru, djelo. To je ljubav: volim te toliko da ti dopuštam da me ne voliš. Volim te toliko da ti dopuštam odustati od tijela, jer znam da ne možeš odustati od ljubavi kojom sam hranila, hranim i hranit ću sva tvoja postojanja. I nije važno što mi trenutno ovdje i u ovom životu, više ne uzvraćaš. Sve dok mogu davati, sretna sam. Davanje je prava mjera nečijeg (i mojeg) bogatstva.

I evo nas opet do mostova: vidite li kako svijetle? Ako ste tužni i izranjavani bolom i bolešću i gubitkom, neka vam anđeli na čelo spuste poljubac svjetlosti. I neka vam na trenutak jednak vječnosti pokažu mirno i sretno lice osobe čija je smrt postala izvorom vaše patnje. I vidjet ćete da mostovi postoje. I da je život i tu i tamo, sa svake strane rijeke radosti. I da tisuće anđela i tisuće ljudi trči u svim smjerovima i u svim vremenima, nalazeći se u ljubavi uvijek ispočetka, baš kao da je prvi put.

Mostovi su jako ljubavna riječ. I zato ih nikad ne ispisujem u jednini.

Hajde, pokrenite se, potrčite sebi najbližim mostovima! I gledajte kako vam anđeli u susret dovode sve one koje volite!

 Za Spomen tekst pripremila:

 Zdenka Andrijić

www.andrijici.hr

www.kugliceodzlata.com

http://zdenkaandrijic.blog.hr

 

 

 

Pismo tati adresirano na nebo

by Aleja lijepih misli i citata on Wednesday, February 15, 2012 ·

Dragi tata,

već dugo te tražim. Svi pokušaji traganja za tobom su mi neuspjeli, a nada za tvoj pronalazak je sve manja. Negdje u najcrnjoj dubini duše čuvam realnost, ne dam joj da ispliva. Znaš, vjerujem da ćeš se vratiti. Uvjerio sam sebe da si otišao na poslovni put i da si se izgubio na putu kući, ili si možda izgubio pojam o vremenu kad si sjeo pod neku staru brezu da čitaš, ili možda putuješ po bijelom svijetu tražeći najljepši cvijet za mamu... Gdje god da si, moram ti reći da sam ljut na tebe. Ljut sam i naređujem ti da se vratiš kako bih te iskritikovao za ovih sedam godina samoće koje si mi priredio.

Znaš li da ti zamjeram za svaki bolan pogled na tuđe očeve? Zamjeram ti za svaku maminu suzu. Zamjeram ti što mi nisi rekao da ideš. Zamjeram ti što te nisam više cijenio. Zamjeram ti što te i sad volim najviše od sviju i nakon ovih sedam prokletih godina. Od svega ti, dragi tata, najviše zamjeram što nisi čekao večeru tu noć. Možda si zaboravio, bili smo zajedno na pecanju. Zamisli tu ironiju, stojali smo na mostu, a mamac nam je bilo srce koje smo podijelili na dva dijela. Ti nisi imao sreće, a ja sam upecao klijena. Bio je to moj najveći ulov, a tvoj ponos se mogao rezati nožem u tom trenu.

Vratili smo se kući, i dok sam ja pripremio večeru tebe je savladao san. Pustio sam te da spavaš, a večera...Jeo sam sam, i to se nastavilo narednih dvije hiljade i petstopedeset noći. E to ti zamjeram, dragi oče.

Mama je isto tako ljuta što nam se ne javljaš. Osjećam da i ona još čeka da se vratiš. Često je tužna i sve to ide tebi na dušu, gospodine. Ja sam sada glava kuće i prilično mi dobro ide, mada ne znam popravljati prozore i slabo se snalazim u radnji. U svemu tome izgubim sebe, kao što sam izgubio tebe. Ali, ne kažu džaba što te ne ubije, ojača te. Sve boli, uvrede, teške riječi i misli trpam u džepove, što su se vremenom razvukli, pa ih izbacim iza ugla u mraku kad nema nikoga. U čudnom smo odnosu moj život i ja: kad on meni podmetne nogu, ja njemu odvalim šamar i tako u nedogled. Sve sam to morao sam naučiti.

Ipak, ostavio si mi najbolji oslonac na svijetu, jači od najjačeg čelika, mamu. Mislim da nikad nisi ni spoznao koliku snagu ima ta žena. Vjeruj mi, lako bi ona savladala i mrcinu poput tebe. Ali, znaš, i ona ponekad treba potporu. Nisam siguran da dajem sve od sebe, ali znam da mi je ona najvrijednija na ovom prolaznom svijetu i znam da bih svoje srce iz grudi iščupao za nju. Često joj, usput, uzberem cvijet zamišljajući sebe kao posrednika između tebe i nje. Možda i ona zamisli isto.

Odavno sam prestao trenirati taekwon do, ali i dalje čuvam crvene rukavice koju si mi kupio. Sada idem na odbojku, i vjeruj mi često te zamišljam kako me gledaš s ponosom u očima. Žao mi je što ne možeš gledati moje uspjehe i poraze, a to je ujedno još jedna stvar na popisu mojih zamjerki. Ono šta ću da uradim u tvoje ime jest da završim školu i postanem čovjek kakvim si me zamišljao.

Što se tiče tvoje buduće snahe, ništa ti konkretno ne mogu reći. Mama se već ponaša kao prava svekrva i pokušava naći onu idealnu za mene, koja u stvari po njoj ne postoji. Ja vjerujem da će to sve izaći na dobro i da ćemo se ti i ja, ako Bog da, opet sresti. Znaš da su sve ove zamjerke odraz moje želje za tobom, tvojim zagrljajem, tvojim sivim prslukom i crvenom jaknom. One su odraz čežnje za tvojim teškim rukama što su služile za najtopliji zagrljaj.

P.S. Svi vi do kojih pismo dođe u boci, poštom, ili pak nekim drugim putem, molim Vas da ga pošaljete dalje kako bi ovo pismo jednom došlo do njega. Možda moj otac pronađe put kući, vrati se s poslovnog puta ili ga prekinete u čitanju. Dragi moj oče, ja te čekam na istoj adresi. Kuća broj šesdest i šest sa dva bora pokraj. Vrati se.

TVOJ SIN

 

Posljednja vožnja taksijem

Radio sam kao taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.

U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)

Misao na smrt


Dinko Šimunović

Ljepota rodne jeseni bijaše u punom jeku, a u pitomoj dolini, gdje je selo Topolje, ovo doba godine tako divno bujilo, da bi do jedno oko, što bi to milinje sagledalo, zakrijesilo radošću. - Učitelj i posjednik Luka Vukadin sjedio u školskom vrtu ispod golema oraha, jer je sunce kroz mirni uzduh jako grijalo, kao što češće biva i u samim zadnjim danima mjeseca rujna. Bijela krajina blistala stotinama šara i opajala stotinama mirisa, a učitelj Vukadin bijaše ipak tužan.
Iz blizih vinograda i voćnjaka dopirahu k njemu radosni uzvici i smijeh, te gledaše kako djevojke i momci gađaju jedno drugo zrelim breskvama, kao grudama mirisnog i rumenog snijega. Tamo su i njegova dva sinčića, kao dvije zlatne jabuke i mlada i lijepa ženica: trgaju slatko grožđe, u njihovu vinogradu, a u srcu Lukinu ipak bijaše gorko. Osjećaše se zdrav i krepak, a ne morile ga nijedne veće brige, no, od neko doba, jako ga kinjila misao o smrti, što ga neminovno čeka. Nije baš žalio da će nekad umrijeti, jer vjerovaše u drugi, vječni život, ali ga plašilo samo umiranje: oni zadnji dani i teška borba samrtna ... Zašto sva radost i ljepota na svijetu - mišljaše kad se sve dokončava groznim patnjama, koje će trajati više dana i mnogo dugačkih, crnih noći?
Zato se, od neko doba, prihvatio medicinskih knjiga što su ih učeni liječnici pisali, u nadi, kako će barem tamo naći utjehu ili neko razjašnjenje o bolesti i koncu života. No živci mu bijahu toliko nemirni i bistrina uma zastrta, pa ne samo što je u tim knjigama nalazio strahotu svakojakih bolesti, nego i to, da njihovu klicu u sebi ćuti. Doktor, koji ga je češće polazio, molio ga i savjetovao da takve knjige ne čita, jer da samo liječnik pravo raspoznaje bolest, a neupućenu čovjeku da takovo štivo može samo škoditi. No Vukadin svejedno govoraše o bolesti i umiranju, pa ljudi, videći ga onako rumena i čila, osmjehivali se, a njegovi se jako zabrinu. Žena mu ponavljala riječi doktorove: - Zdrav čovjek neka čita samo ono, što će ga poučiti da se od bolesti sačuva, a kad se razboli neka zove liječnika.
No govorili uzalud, jer Vukadin i dalje kupovao ne zdravstvene, nego stručne liječničke knjige, a one stranice gdje se opisivalo najteže slučajeve najtežih bolesti, čitao i više puta. Utuvio, kako duševne i tjelesne muke pred konac života sve jače rastu, a u času smrti dostignu takav užas, koji nadmašuje i crnu mu utvaru. Samo je po tome dubao, te mu gorko bijaše svako jelo, pa i dječji osmijeh i ženin zagrljaj. Naročito kad bi se noću probudio, odmah bi mu pala na um samrtna borba i više ne bi mogao da usne.
Napokon ta postojana i crna misao natjera učitelja k očajničkoj odluci: - Barem ću prije samrtnih muka nasladiti se što više, jer živio ovako ili onako, i s t o me čeka. Njega misao o teškoj smrti ponuka da traži zadovoljstvo u jelu, piću i pušenju, a to mu, početkom, od ruke išlo te zavaravalo: žestoka jela budila žeđu, rakija i vino želju da puši, a od cigareta nova se žeđa stvarala. No kasnije, radi živaca otrovanih žestokim pićima i duhanom, sve više osjećao neke bolove i sve jaču bojazan od umiranja.
Vukadin je toga popodneva, tople i bogate jeseni, zavidio ženi i djeci, u šarenilu boja, u mirisu i pjesmi, a ujedno svu čeljad po voćnjacima i vinogradima prezirao, što ne znaju kako je sva ta njihova radost djetinjarija, prema užasu onoga što ih čeka. Na smrt mislite, glupani, i mrzite život! mrmljao je u sebi i ne pomišljajući, da i on traži veselje života samo drugojačije: u tome da sebe izgara i u očaju traži sreću.
Sunce je s vedrog neba sjalo, mirisala jesen i po brežuljcima kliktala mladež, no u duši učitelja Vukadina postajala to crnje, sve od misli na patnje što ga pred smrt čekaju.
Željezna vratašca na bašti zaškripe i zamalo sagleda momčića po narodnu odjevena, kako se primiče.
- Gospodine učitelju, moj bi djed Milan želio da namah dođete k njemu. Poslao me je s kolima po Vas.
- A zašto? upitao je Vukadin svoga nekada njeg učenika ponešto ustrašen, jer se je svake nenadne počeo bojati.
- Veli: - Još ću danas umrijeti pa neka napiše testamenat (oporuku), jer niko drugi u selu ne zna bolje od njega! rekao je dječak.
Učitelj se zgranuo videći kako se momce veselo smješka, kao da ga zove na pir.
- Srami se! zaviče Vukadin. Djed ti umire, a ti se keljiš poput majmuna!
Onda mu pade na um, kako prosti seljaci ne znadu ni što je život ni što smrt, jer ne razmišljaju, pa zamukne, i ako se momče dalje smiješilo, ne razumijevajući pravo, zašto se njegov učitelj srdi.
Iz daleka javio se ženi i djeci, uzeo papira i tinte, pa se zaputio s momčetom u odaljeni komšiluk. Porodica djeda Milana bijaše na glasu, te i radi sebe i radi sela ne mogoše odbiti molbu, iako mu bilo vanredno teško vidjeti čovjeka pri smrti. No ujedno vukla ga tamo i želja da sazna što je uistinu ovaj tajanstveni događaj o kome je do sada tek maštao: bijaše ovog trena sličan onome, što na svome tijelu otkriva granu i neizlječivu ranu da je vidi. S momčetom i ne progovori niti ga je što upitao, jer je ono vozilo i pjevušilo sve dok nisu prispjeli: istom onda momče zašuti. Zato je Vukadin bio ne samo začuđen i neveseo, već i srdit.
Pred kućom djeda :Milana raslo nekakovo drveće i s njega je po njemu stalo padati savenuto lišće kao glasnik umiranja, pa se još više sneveselio i zahvatio ga jači nemir. U taj časak i ne pomišljaše, da je prirodna čovječja smrt isto što i tiho padanje jesenskog lišća.
II
Kuća staroga Milana bijaše na nisku i položitu breščiću i pročeljem okrenuta podnevu. Zapravo nije to bila kuća nego kućica, ali joj prozori veliki, oko nje voćnjak, cvijeće, i sve pometeno, čisto, kao što ne biva oko drugih seljačkih domova.
I u samoj kući bilo prijatno te sjalo i mirisalo čistoćom, no učitelja Vukadina ipak se neprijatno dojmilo, što je vidio u toj porodici. Još nikad ne bijaše u kući gdje je neko umirao, te je mislio kako u tim prilikama svi plaču, kose čupaju i glavom o zid lupaju pred užasom onoga što vide i radi pomisli da to i njih čeka. Naprotiv, idući kroz kuhinju, opazi da nevjeste starčeve i najmlađi sin čiste zelje i krumpire da bi spravili večeru te mirno razgovaraju, kao da se u kući i ne zbiva strašno otajstvo.
Jednako se začudio kad ga dovedoše u izbu, gdje je ležao starac. Mišljaše naći čovječje tijelo, što se od pustih muka trza i susresti očajnički pogled, no starac je napola sjedećki ležao i zatvorenih očiju, kao da spava. Uistinu je drijemao a lice mu bijaše mirno i neko blaženstvo sjalo na njemu, kao u čovjeka što se odmara.
Uz krevet sjedio jedino sin Veljko, postarija, kršna ljudina, pa gledao u starca kako mirno diše.
- Kako je djedu? zapita Vukadin šapćući i zadihavajući se od neurednog klopota svoga srca.
- A eto, čeka smrt! ... Sve do nekidan radio lakše poslove, a sad kaže da je umoran i željan počinka. Kaže, da će još danas umrijeti... Nikada za svoga vijeka ne bijaše bolan, pa kako da sada, odjedanputa umre?
- A koliko mu je godina? Zapitao je učitelj i opet šapćući, ne dižući očiju s onoga mirnoga lica starčeva.
- Pa, bijaše nešto preko devedeset, a uvijek je govorio da čovjek od zdravih roditelja, koji pametno žive, mora navršiti barem stotu godinu.
- I, veliš, radio sve do prekjučer?
- Radio! . . . Nikada ne sjeđaše besposlen. Doduše, s prvim mrakom lijegao, no prvom zorom ustajao. I mi smo tako morali. Pa i hranili smo se kako htjede: samo onim, što je kuća i bašta davala, a kupovati u gradu ne smjedosmo ništa, jer da je sve loše i u fabrici napravljeno. I tako, moradosmo jesti što i on: voće, sočivo, povrće, mlijeko, med... a samo nedjeljom i o blagdanima, zaklali bi što živo. U jesen, kad bi otrgali vinograd, mogli bi do sita zobati i još dosta grožđa ostaviti da se suši, a sye ostalo prodao bi trgovcu. Ne htjede da se u nas ni masti ni peče. Eto, kakav je bio!
Ove zadnje riječi izgovori nehotice glasnije, pa starac rastvori oči i makne spruženim rukama. A učitelj Vukadin od toga razgovora smirio se, utješio i bez straha pogleda u starca, što kaže da će umrijeti. Nasmiješio mu se i zapitao:
- Poznaješ li me?
- Kako te ne bih znao! progovori djed Milan. Samo me je obuzela nekakova slabina i drijem ... Poručio sam da dođeš: želim da mi napišeš, kako sam rasporedio imetkom, da kasnije ne bude ni pravdanja ni svađe.
- Pa ti još nećeš umrijeti, kad tako bistro misliš i jasno govoriš!
- To je u božjoj ruci, no ipak slutim, kako ću večeras na drugi svijet. Tako mi se čini u duši i cijelom životu.
I nije ti žao?
- A za čim bih žalio?.. Svoj sam kruh pojeo, naradio se, imetak unapredio ... Vraćam se kući: onamo, odakle sam i došao.
Starac govoraše lagano, postajkivajući, no svaka riječ bistro se čula u tišini izbe, koju osvijetljivaše sunce što je zalazilo.
- A boli li, starino, jako?
Pa što bi me boljelo ? ... Ta ja umirem od starosti, kao što je Bog odredio ... Teško umiru samo oni, što ne živu kako moraju, već sami sebi ili jedan drugome kidaju život. Samo mi je srce malo nemirno - to je sve ... No ipak mi je nešto žao: žao mi je što neću dočekati stotu godinu, kao moj otac... On je taj dan proslavio. .. Nego ti hajde napiši ono što ti rečem, pa je sve u redu... I svjedoci neka ovdje budu: biće tamo kod vatre, a obadva znaju pisati. Kad je oporuka bila gotova i potpisana, već se je uhvatila noć. Užegoše svijeću i donesoše ponude učitelju i svjedocima, a starac ih je gledao kako se časte, mirno i sa smiješkom na blijedim usnama, kao da gleda igru male djece.
- Hoćeš li, djede, mlijeka ili meda? zapitala ga nevjesta, što je donosila ponude.
- Meni više ništa ne treba, samo mi zovite sitnež (mala, sitna dječica), dok ne polijega ... Hvala Bogu, moj čas nije daleko - neka ih zadnji put vidim.
Unučad su i praunučiće, po djedovoj želji, sazvali, pa dovrviše kao pilad: bilo ih i većih i manjih, no svi ga poljubiše u ruku i odlažahu jedno za drugim uzvikujući:
- Dobra noć, djede!
- Zbogom!
- Laka ti noć!
A djed je svakome od njih pomilovao lišce ili kosicu i nježno im šaptao:
- Dobra vam noć, golubići moji ...
Slatko mi spavajte!
- I ti djedo! reklo je najzadnje djetešce, te na vrata iščeznulo.
U izbi nastade tišina, samo što je vjetar zašumio suhim lišćem i njima posuo okna izbe. Stari Milan umukne i zaklopi oči, pa kao da se je i osmijehnuo nečemu što vidi i razumije, a drugi ne mogu. Zatim je opet progovorio:
- Kad umrem, nemojte me čuvati, nego zaspite. Ionako imaćete sjutra i prekosjutra dosta posla i brige za moj ukop, a noć je da se počiva.
Učitelj Vukadin zablenuo se u starog Milana i sve druge, što su u izbi kod njega sjedili.
Sada je o smrti mislio posve drugojačije i ona mu se više ne pričinjala onako strašna.
- Umrijeti je isto što i zaspati - pomisli - ali treba zaslužiti ovako laganu smrt.
Starac se gane i prošapta:
- Užežite mi svijeću ...
Najstariji sin užurba se i reče:
- Pa svijeća gori ... Hoćeš li i drugu, oče?
- Užežite onu voštanu... Evo ...
Zapališe je i nakon malo, starac se protegne i uzdahne poput čovjeka kad sa sebe zbaci teret, što ga je dugo nosio. Na njegovu licu ukaza se pokoj, kao na licu djeteta, kad ga mati, od nečeg prestrašena, zagrli - i samo jedna suza pod zatvorenim okom zasvjetlucala, poput kapljice rose.
Svi se ukućani, osim djece, kod mrtvoga tijela okupiše: sinovi zaplaču a nevjeste tiho zabruje, spominjući čovještvo pokojnika i kiteći njegovu uspomenu riječima, što im se činilo najljepše. No topoljski učitelj znadijaše da bi djed Milan, samo kad bi mogao, sve njih zamolio da ne plaču i ne bugare, već zapjevaju hvalu Bogu, a onda polijegaju i usnu.
Još neki dio noći provedoše u razgovoru kod mrtvaca i Vukadinu prolazili časovi hitro, kao da je na običnom sijelu i sluša pripovijetke o živu čovjeku.
A kad se je vraćao, udisaše hladan vjetrić, koji mu širio prsa, misli mu postajahu vedrije, te ga ispunjavao sve ugodniji osjećaj. Ponajviše radi čvrste odluke da će otsele živjeti kao pravi čovjek, tražiti sreću u zdravlju i radu, pa mirno čekati »da se vrati kući: onamo, odakle je i došao«. Živeći prirodno i čuvajući se zla, u kasnoj starosti neće umirati, nego spokojno zaspati, kao što je usnuo i djed Milan.
Kod škole, momče što ga je pratilo, nazove mu: - Dobra noć! a učitelju pade na um pozdrav unučadi starcu koji umire, i nasmiješi se. Tada mu ni misao o smrti ne bila onako strašna kao nekad: o tome više niti da je mislio, pa je golem teret dignuo s duše i k ognjištu se njihovu vratila sreća.
A u osamdeset i petoj godini, doživio je i blagu smrt: ne da je umro, već slatko zaspao, kao čovjek iza sretno završena rada te mu unuci i praunuci, isto kao djedu Milanu, ljubili ruku i govorili:
Zbogom djede! Laka ti noć!

 

 

 


Samo registrirani korisnici mogu dodavati tekst. Prijavite se ili registrirajte.