BOŽE, ŠTO JE ČOVJEK DA GA SE SPOMINJEŠ?

 Ljudski život od čovjekova začeća do prirodne smrti za vjernike kršćane iziskuje najveću pozornost. Čovjek je velika tajna, tajna u sebi i tajna u odnosu na Boga. Katolička Crkva shvaća svoje poslanje u ovome svijetu kao trajno naviještanje ljubavi Stvoriteljeve prema svakom stvorenju. Bog Stvoritelj je za nas kršćane milosrdni Otac koji ljubi nas - svoja stvorenja, jer je za nas i radi našega spasenja htio da njegov vječni Sin Isus Krist u vremenu postane čovjekom kako bi nas po svojoj Pashi ili Vazmu, tj. po prijelazu iz smrti u život otkupio i s Ocem pomirio. To vazmeno otajstvo oživotvoruje se u svakom čovjeku snagom i prisutnošću Duha Svetoga.

Stoga svaki kršćanin,koji je kršten u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljen kao već krštena osoba, pozvan je prihvatiti smrt i pogrebne obrede u kršćanskoj katoličkoj vjeri u uskrsnuće tijela i u život vječni. 

Dostojanstvo ljudske osobe

Polazište za promišljanje o značenju smrti kao i o samoj činjenici da svatko tko je rođen mora umrijeti, ima svoje izvorište u dostojanstvu ljudske osobe. Za nas vjernike, pripadnike Katoličke Crkve, dostojanstvo ljudske osobe ima korijen u tome što je ljudska osoba ili čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. Ovo naše  promišljanje temelji se na tekstovima Katekizma Katoličke Crkve kao sigurnim pravilom naše vjere i uporištem kršćanskoga života i moralnog djelovanja.

Isus Krist, navješćujući svoje Evanđelje ili Radosnu vijest, otkriva otajstvo nebeskoga Oca kao Stvoritelja i čovjeka kao Božje stvorenje i objavljuje mu uzvišenost njegova poziva – dostojanstvo ljudske osobe. Čovjek je stvoren na Stvoriteljevu sliku i priliku. Božanska slika prisutna je u svakom čovjeku. Ta slika odražava se u zajedništvu osoba, slično zajedništvu božanskih osoba Oca i Sina i Duha Svetoga. Na taj način čovjek, koji na zemlji živi kao društveno biće, ulazi u samu bit kršćanske vjere: Trojstvo osoba u Jedinstvu jedne božanske biti.

Čovjek - slika Božja

Čovjek, slika Božja, potpuno se ostvaruje u pozivu na vječno božansko blaženstvo u Kraljevstvu nebeskom. Budući da je prvi čovjek-Adam zgriješio ne poslušavši Božju zapovijed i taj je grijeh prešao na sve ljude kao istočni ili praroditeljski grijeh, sam Bog je obećao ljudskom rodu Spasitelja koji će sve ljude otkupiti, tj. pomiriti sa Stvoriteljem. Isus Krist, Božji Sin, po Mariji Djevici postao je čovjekom da bi po svojoj muci i smrti na križu dao svoj život kao otkupninu za grijehe cjelokupnog čovječanstva. To otkupljenje ili pomirenje dolazi do ispunjenja u njegovu uskrsnuću od mrtvih i uzašašću k Ocu nebeskom. On je uz Oca i Duha Svetoga Kralj svega stvorenja kojemu sve živi. Gospodin Isus Krist je time omogućio da mi, koji se odazivamo njegovu pozivu na obraćenje od grješnog života, uspijemo postići vječno blaženstvo u Kraljevstvu nebeskom.

Blaženstva i zapovijed ljubavi, koje je Isus proglasio kao smjerokaz u kršćanskom životu, nalaze se u središtu njegova propovijedanja (usp. Mt 5, 1-12a; 22, 34-40). Blaženstva prihvaćaju i privode savršenstvu Božja obećanja dana još od vremena Abrahamova, usmjerujući ih prema Kraljevstvu nebeskom. Ona odgovaraju čežnji za srećom što ju je Bog čovjeku usadio u srce. Blaženstva nam pokazuju posljednju svrhu kojoj nas Bog zove: Kraljevstvo nebesko kao gledanje Boga, udio u božanskoj naravi, vječni život, posinjenje, počinak u Bogu. Blaženstvo vječnoga života nezasluženi je Božji dar: ono je nadnaravno, kao i milost koja vodi do njega.

Čovjekov život u odgovornoj slobodi

Ljudskom je biću svojstveno da slobodno teži prema ostvarenju vječnog blaženstva u nebeskom Kraljevstvu. Blaženstva nas stavljaju pred presudne odluke glede zemaljskih dobara, jer ona nam čiste srce da budemo sposobni ljubiti Boga iznad svega. Želja za postignućem vječnog nebeskog blaženstva određuje nama u ovom zemaljskom životu mjerila za razlučivanje u služenju zemaljskim dobrima da bi ono bili u skladu s Božjim zakonom. Slobodnim činima ljudska se osoba usmjeruje ili ne usmjeruje prema dobru što ga je Bog obećao i što ga moralna savjest posvjedočuje. Pravo na slobodno djelovanje jest zahtjev neotuđiv od ljudskoga dostojanstva, napose na vjerskom i moralnom području. No čovjekovo slobodno djelovanje ne daje pravo kršiti slobodu drugog čovjeka ili štetiti njegovu ljudskom dostojanstvu. Riječ je naime o odgovornoj slobodi i o moralnosti ljudskih čina.

Ljudska se bića izgrađuju sama i rastu iznutra: sav njihov osjetni i duhovni život pridonosi njihovu rastu. To se događa u savjesti, a savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini. Dobra i odgojena savjest ispravna je i istinita. Ona donosi sudove slijedeći razum, u skladu s pravim dobrom što ga je mudrost Stvoriteljeva htjela. Zato se svaki čovjek mora služiti prikladnim sredstvima kako bi odgojio svoju savjest koja će donositi ispravne sudove u skladu s razumom i s božanskim zakonom. Čovjek se mora uvijek pokoravati sigurnom sudu vlastite savjesti.

Grijeh kao posljedica ljudske slabosti

Po milosti ili daru Božjem čovjek napreduje u kreposti, tj. u stalnom i čvrstom raspoloženju da čini dobro, da nadvladava svoje strasti i upravlja vladanjem po razumu i vjeri. Na taj način čovjek izbjegava grijeh. Grijeh je riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona. Grijeh je uvreda Bogu, jer se podiže protiv Boga neposlušnošću. Grijeh je čin protivan razumu, jer ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost. Korijen svih grijeha je u ljudskom srcu. Namjerno, tj. znajući i hoteći, izabrati nešto što se teško protivi božanskom zakonu i čovjekovoj konačnoj svrsi znači počiniti smrtni grijeh. Takav smrtni grijeh u nama razara ljubav bez koje je nemoguće vječno blaženstvo. Ako se za to ne kajemo, taj nas grijeh vodi u vječnu smrt. Ispitom savjesti, priznanjem i sakramentalnim ispovijedanjem grijeha i kajanjem za nj, grješnik se povjerava milosrđu Oca našega koji je na nebesima. Skrušenim kajanjem, priznanjem grijeha ili ispovijeđu i pokorom za učinjene grijehe dobiva se oproštenje grijeha i oprost od zaslužene kazne. Tako se pomirenjem s Bogom postiže savršenstvo ljubavi između Božjega milosrđa i raskajanog grješnika. 

Čovjek i njegovo spasenje

Katolička Crkva, svjesna ljudskoga dostojanstva i ljudske grješnosti, prati život svakog čovjeka nudeći mu spasenje po vjeri u trojstvenoga Boga i životu u Crkvi prema crkvenim sakramentima, te svakodnevnom moralnom i molitvenom životu.

Svim sakramentima, a osobito sakramentima kršćanske inicijacije Krštenjem, Potvrdom (Krizmom ili Miropomazanjem) i Euharistijom Crkva uvodi svog novog člana u otajstvo života s Bogom i u zajedništvo Katoličke Crkve. Novokrštenik postaje djetetom Božjim i Bogu se smije obraćati s Oče naš…, a kao brat ili sestra živi svoj vjernički život u zajedništvu cijele Crkve, opredjeljujući se neprestano za vjeru u Boga i u pouzdanju u Boga za opće dobro čovjeka.

Crkva, svjesna svoga poslanja u brizi za svakog čovjeka, dužna je brinuti se ne toliko za ovozemaljska dobra, jer to prvenstveno pripada brizi društvene zajednice, nego za ono što je neprolazno i nadnaravno – besmrtnu dušu i proslavljeno tijelo: spasenje čovjeka za vječni život.

Briga za teške bolesnike i za umiruće

Uz spomenuta tri sakramenta kršćanske inicijacije Katolička Crkva posjeduje i dva sakramenta u službi crkvene zajednice – Ženidbu i Sveti red, a za postizanje konačne svrhe čovjekove, spasenje duša u Kraljevstvu nebeskom, ona pruža svojim članovima dva sakramenta ozdravljenja – Ispovijed ili Pomirenje i Bolesničko pomazanje. Ispovijeđu se redovito dobiva oproštenje grijehe i čovjek se pomiruje s Bogom. Bolesničko pomazanje je molitva Crkve za teške bolesnike prvenstveno za njihovo ozdravljenje kako tijela tako i duše. Mnogi kršćani se boje primiti Bolesničko pomazanje zbog srednjevjekovnog naziva „Posljednje pomazanje“, misleći na skoru smrt. Pomazanje daje po Božjoj volji zdravlje, ali i utjehu, nutarnji mir i oproštenje grijeha. Ono se daje teškim bolesnicima i onda kada se oni ne mogu ni ispovjediti ni pričestiti.

Spasonosno je primiti sakramente umirućih bez straha ali s dužnim strahopoštovanjem dok je čovjek još pri svijesti. Isusovo vazmeno otajstvo ili pashalni misterij bio je prijelaz po muci i smrti i uskrsnuću u život. Presveta Euharistija je spomen na to otajstvo, zato se uz Ispovijed i Pomazanje umirućoj osobi daje i Sveta pričest kao popudbina. Euharistija je kruh živi koji je predokus vječne slave. Upravo zato Katolička Crkva inzistira na katoličkom sprovodu svojih članova, u kojem, uz škropljenje pokojnikova tijela blagoslovljenom vodom kao spomenom na krštenje, molitve preporuke za pokojnika i riječi utjehe za njegovu rodbinu, sprovodna misa kao euharistijska žrtva zadušnica zauzima najvažnije mjesto. Drveni grobni križ povezuje sprovod krštenika s Isusovim križem. Tim obredima zajednica vjernika predaje pokojnikovo tijelo zemlji od koje je uzeto u nadi uskrsnuća, a dušu njegovu u ruke Oca Stvoritelja u Kraljevstvu nebeskom.

Zaključnu misao o čovjeku, njegovu ljudskom dostojanstvu i njegovoj smrti kao prijelazu iz ovozemaljskog života u život vječni, najbolje izražavaju riječi iz Psalma 8.:

„Gospodine, Gospode naš,

divno je ime tvoje po svoj zemlji,

veličanstvom nebo natkriljuješ! …

pa što je čovjek da ga se spominješ,

sin čovječji te ga pohodiš?

Ti ga učini malo manjim od Boga ,

slavom i sjajem njega okruni,

Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,

njemu pod noge sve podloži…“

Zato je sveti Augustin, veliki crkveni naučitelj, uskliknuo: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“

Za Spomen pripremio:

dr. Zvonimir Kurečić

prebendar Prvostolne crkve zagrebačke